Prosječan stanovnik Crne Gore je gladan u svemu. To važi podjednako i za one koji se smatraju Crnogorcima, Srbima, Albancima, Hrvatima, Bošnjacima, Muslimanima, Jevrejima ili pripadaju nekoj drugoj etničkoj grupi koja naseljava ove prostore. Ili se prosto smatraju običnim ljudima sa običnim potrebama. Pođimo redom.
Prvo ćemo definisati potrebe, a potom uvidjeti njihovo sadašnje stanje u Crnoj Gori. Po Maslovljevoj hijerarhiji potreba (Abraham Maslow, 1943), postoji pet nivoa: fiziološke potrebe, sigurnosne potrebe, potrebe za pripadanjem, statusne i potrebe samoostvarenja. Kako idemo ka većim nivoima potreba, savladavanje nižih se smatra pretpostavkom psihološkog zdravlja. Kakvo je stanje u Crnoj Gori?
Fiziološke potrebe se prije svega odnose na kvalitet ishrane, gdje smo svjedoci da u Crnoj Gori mnogima fali kvalitetne hrane, da je voda za piće često zagađena, da je mnogima disanje čistog vazduha onemogućeno, da se na tržištu favorizuju uvoznički lobiji koji često zatrpavaju rafove proizvodima nedovoljnog ili neprovjerenog kvaliteta. Veliki globalni proizvođači tržište našeg regiona smatraju zemljama “trećeg svijeta”, što znači da se inferiorne verzije globalnih brendova guraju našim potrošačima, koji toga uglavnom nijesu ni svjesni. Nedavno je u zemljama Istočne i Centralne Evrope u vezi prodaje proizvoda drugačijeg sastava, ali pod istim brendom, izbio niz skandala u koje su se umiješali i najveći organi Evropske unije. Ako ljudi nemaju za hranu, odjeću, ili da plate osnovne komunalije, tada se njihovo psihičko zdravlje, a ne samo fizičko, značajno urušava.
Kada su u pitanju sigurnosne potrebe, činjenica je da se redovno govori i piše o provalama, ubistvima, povećanom kriminalu, lošim zdravstvenim uslugama i lošim uslovima zapošljavanja, tako da ni na ovom nivou u Crnoj Gori ne možemo govoriti o uspješno zadovoljenim potrebama. Ako ovdje dodamo veliku zavisnost formalne vlasti od raznih kriminalnih klanova koji su stvorili svojevrsnu hobotnicu što kontroliše sve crnogorske institucije, onda je slika još nepovoljnija.
Socijalne potrebe ili potrebe za pripadanjem postaju sve teže u društvu u kojem su fiziološke i sigurnosne potrebe za mnoge stanovnike luksuz. Loša kulturna infrastruktura, malo miješanje stanovništva sa razvijenim svijetom, činjenica da su putovanja u napredne zemlje mnogima nepoznanica, kao i forsiranje primitivnih rijaliti medijskih programa, utiču da se mnogi pojedinci, ali i porodice, osjećaju “izgubljenim” u prostoru i vremenu.
Statusne potrebe ili potrebe za poštovanjem od strane drugih ljudi se jako teško zadovoljavaju u društvu u kojem se kao “role” modeli umjesto uspješnih naučnika, umjetnika, inženjera, ljekara, sportista ili profesionalaca raznih struka, nameću kriminalci, krimi-političari i starlete. O kakvom poštovanju u takvom društvu možemo govoriti?!
Konačno, potrebe za samoostvarenjem su suštinske za svakog čovjeka ili njenu/njegovu sreću. Svaki pojedinac jedini sam/a može da definiše sopstvenu sreću, i postoji beskonačan broj načina da se ona dosegne, ako je isti dovoljno hrabar (“Pregaocu i Bog daje mahove”, Petar II Petrovi Njegoš, Gorski vijenac). No, put ka sopstvenoj sreći često biva praćen nerazumijevanjem samih sebe usljed nametnutih kulturnih vrijednosti, koji su često kočnica personalnog, ali i ukupnog društvenog napretka.
Na kraju konstatacija: nije sramota biti gladan, ali jeste sramota manipulisanje gladnima kako bi ostali u “status kvo” dugoročnom vakumu, čime se posljdnjih 30 godina sramno služi DrPS pozicija i njena korisna “opozicija”. U pamet se, Crnogorci, dosta ste gladovali!
Bonus video:
