ZAPISI SA UŠĆA

Vjeran drug iz Libanskog gorja

Slušao je starce kako govore Isusovim jezikom, u hladu antičkih libanskih stabala. Zovu ih Božji kedrovi. Neki su stari po 3.000 godina. Od te melodije poslije je na engleskom stvorio pjesme

2945 pregleda 2 komentar(a)
Halil Džubran (1883-1931), Foto: commons.wikimedia
Halil Džubran (1883-1931), Foto: commons.wikimedia

Na Banovom brdu dugo odgađano proljeće konačno pokazuje svoje vedro lice - grmlje je neprimjetno olistalo. Stisnuti cvat na granama stabala između zgrada otvara se da se napije sunca. U vazduhu je onaj dašak radosti koji poznajem još od djetinjstva: ushit zbog dana koji stiže, radost zbog bujanja života i buđenja buba i bilja. Da li je to ljepota?

Djecom ciljamo u vječnost

Posežem za jednom knjigom koju jako dugo nisam listao i čitam da ljepota „nije slika koju biste voljeli da vidite, ni pjesma koju biste željeli da čujete, Već prizor koji vidite i kad sklopite oči, i napjev koji čujete i kada zatvorite uši“.

Halil Džubran u svojoj kultnoj knjizi Prorok, ovo kaže u poglavlju „O ljepoti“. I dodaje: „Narode Orfalisa, ljepota je život, kad život skine veo sa svoga svetog lica“. Čini mi se da proljeće skida veo sa mog svijeta.

Dođe mi da razvikanoj djeci pod prozorom dobacim: Mi, roditelji, smo “lukovi iz kojih se djeca odapinju kao strijele”. A time, prema Džubranu, ciljamo u vječnost.

Ili: „Narode Banovog brda, Džubran je u pravu, život je, uprkos svemu, lijep, život je ljepota“. Bojim se, samo, da bi me čudno pogledali. Zato nastavljam da pišem o Halilu Džubranu, čovjeku koji je umio da govori o ljepoti, a umro je 10. aprila 1931, prije 90 godina. Savremenici kažu da način odlaska nije bio lijep. Ali koji način to jeste?

Dijete Libanskog gorja

Mjesto u kojem se rodilo 6. januara 1883. zvalo se Bšari. Ruska transkripcija dodaje jedno “e” - Bešari, a njemačka i španska jedno “i” - Bišari. Visoko u Libanskom gorju ova varoš sa okolinom je tvrđava maronitske vjere. Riječ je o staroj hrišćanskoj zajednici koja je nastala u 7. vijeku odvajanjem od sirijskog pravoslavlja. U 10. vijeku Maroniti bježe od sunitskih progona iz Sirije u Liban. U vrijeme krstaških ratova grade sve intenzivniji kontakt sa Rimom sa kojim se od 15. vijeka nalaze u uniji.

Maroniti sebe smatraju baštinicima Feničana, pronalazača fonetskog pisma. U okolini se sve do 19. vijeka govorio aramejski. Da podsjetimo, to je bio jezik Talmuda, djelova Starog zavjeta i maternji jezik Isusa Hrista. Laban na aramejskom znači bijel. Taj jezik tako spava i u imenu zemlje Libana. Zajedno sa drugim hrišćanskim zajednicama tog područja maronitski hrišćani su jedina veća hrišćanska grupa u bliskoistočnom islamskom moru. Ima ih oko milion samo u Libanu. Kada govore arapski, libanski hrišćani iz ovog kraja čine to sa izrazitim aramejskim akcentom.

Ukupno nasljeđe lijepih i teških vjekova ove zajednice čekalo je na dječaka kojega su krstili na ime Džubran Halil Džubran bin Mihail bin Saad.

Prisan drug u Božjoj šumi

Mogu da zamislim malog Halila - ime na arapskom, kažu, znači vjeran, blizak drug - kako raste u svojoj varoši na 1.400 metara nadmorske visine. Kao iz orlovog gnijezda gleda Dolinu Kadiša - Svetu dolinu - duboku klisuru reke Kadiše u kojoj se roje neki od najstarijih hrišćanskih manastira na svijetu. Sluša starce kako govore Isusovim jezikom, u hladu antičkih libanskih kedrova, rijetkih stabala koja su preživjela nemilosrdnu sječu. Zovu ih Božji kedrovi. Neka su stara po 3.000 godina. Okružen je drevnom zajednicom za koju kažu da je prožeta srdačnošću, gostoljubivošću ali i gorštačkim, ratničkim patriotizmom. Slutim da su ove osobine, slične onim dinarskim, za vrijeme libanskog građanskog rata davala i slične rezultate kao naše devedesete.

Halilovi roditelji, otac koji se zove isto kao i on, i majka Kamila, sveštenikova ćerka, nisu imućni. Ipak, dječaka jedan maronitski sveštenik uči arapskom i Bibliji.

Svi smo navikli na islamske molitve na arapskom. Halil je slušao taj grlati, melodični jezik u hrišćanskim molitvama.On je rođen u Osmanskom carstvu ni četvrt vijeka poslije uvođenja izvjesne autonomije za libanske hrišćane, pod pritiskom Francuske, a nakon građanskog rata u kojem su Druzi ubili desetak hiljada maronita.

Džubran za slikarskim platnom
Džubran za slikarskim platnomfoto: Commons.wikimedia.org

Odlazak u Ameriku

Otac je bio apotekar i - kockar. Zna se kako to biva. Obdan zarađuje prodajući mješavinu prašaka protiv glavobolje i tinkture, a noću taj novac odnese đavo na kocki. Počeo je da radi i u gradskoj upravi. Brzo je došla i optužba za pronevjeru, oduzeta mu je sva imovina, neko vrijeme je morao u zatvor. Majka pokušava da izbavi djecu od muke - odlazi 1895. sa Halilom, njegovim polubratom i njegove dvije sestre u Sjedinjene Američke Države.

U Bostonu je majka radila kao krojačica, Halil polazi u američku školu. Jedan učitelj je odmah zapazio maštovitost i nadarenost dječaka iz dalekog Libana. Njegovi crteži su mu privukli pažnju. Pokazao ih je fotografu i izdavaču Frenku Holandu Deju, koji je zaslužan za razvoj umjetničke fotografije. Dej, koji je bio za svoje vrijeme izuzetno nekonvencionalan, pomagao je siromašnoj imigrantskoj djeci u savladavanju jezika. Uticao je na slobodan razvoj dječakovih talenata.

Docnije će Halil, koji je od djetinjstva iskusio neimaštinu, napisati: “A ima i onih koji imaju malo, ali daju sve to. To su oni što vjeruju u život i u njegovo obilje, te zato njihova škrinja nikada nije prazna”.

Halilu nije dato da se skrasi u Bostonu, život mu neće proticati pravolinijski.

Između Bejruta i Bostona

Godine 1897. Halila porodica šalje nazad u Liban. U Bejrutu će u maronitskoj školi usavršiti svoj arapski, potom će studirati francuski i umjetnost. Preko Pariza se poslije nekoliko godina vraća u Boston. Majka je bolesna od tuberkuloze. Te kobne 1903. umire najprije majka, a potom sestra Sultana i polubrat Butros. Ostala mu je još samo sestra Marijana koja ga izdržava radeći u krojačkoj radnji. Pod imenom Halil Džubran objavljuje u Libanu prve eseje na arapskom, uslijedile su i pjesme. Objavljuje prve knjige na arapskom u Americi. Ali prave uspjehe doživljava 1904. kao slikar. Upoznaje Meri Elizabet Haskel koja u njemu vidi genija. Neko vrijeme su vjereni, ali Halil raskida tu vezu. Ona se udala za drugoga, ipak mu je pomagala do kraja života. Redovno su se dopisivali. U Parizu je 1908. počeo da studira umjetnost i evropsku književnost. Od 1910. živi u Njujorku. Do 1918. piše na arapskom, a onda prelazi na engleski. Nekoliko godina poslije toga, 1923, objavljuje djelo po kojem će biti upamćen: Prorok.

Najčitanija knjiga poslije Biblije

Umjetnički trijumf dečaka iz Libanskog gorja bio je neizbježan. Ono što je on donio u Ameriku i u engleski jezik, Amerika nije imala - dva milenijuma autohtonog hrišćanstva, preplitanje sa islamom, judaizmom, sufizmom. Mistiku koja ima prirodan tok kao planinska voda. U libanskom domu njegovih roditelja bili su dobrodošli svi ljudi dobre volje, nezavisno od vjere koju su ispovijedali. Džubran je poznavao bolnu istoriju sukoba vjerskih zajednica u svom zavičaju. Njegov sintetički misticizam je počivao na saznanju da je potpuna jednakost svih vjera izlaz iz ludila vjerske isključivosti.

Teško je opisati šta je tačno knjiga Prorok. Jedni kažu da se radi o 26 slikovitih eseja. Drugi govore o aforističkim pjesmama u prozi.

Elvis Prisli se od ove knjige nije odvajao. Džon Lenon je koristio njegove stihove u svojim pjesmama. Džoni Keš je napravio muziku za jedno njegovo djelo. Prorok je preveden na 40 jezika.

“Živ sam poput tebe...”

Halil Džubran je umro 1931. u svojoj 48. godini od tuberkuloze i ciroze jetre. Još od objavljivanja Proroka sve više je pio, ponekad bi se danima zatvarao u svoj njujorški stan. Možda je onog libanskog dječaka smlavio život među kontinentima. Možda ga je stiglo prokletstvo slave. Možda je, kao i otac, u sebi nosio zavisničku kob. Želio je da bude sahranjen u Libanu. Meri Elizabet i njegova sestra Marijana kupile su libanski manastir Mar Sarkis, tu je sahranjen. Danas je to Džubranov muzej. Poželio je još za života da mu napišu epitaf: “Živ sam poput tebe i stojim pored tebe. Zatvori oči i pogledaj oko sebe, vidjećeš me ispred sebe". Želja mu je ispunjena. Vjerovao je da na kraju života igra tek počinje: “I kada zemlja zatraži udove vaše, tek tada ćete odista zaigrati”.

Džubranov muzej
Džubranov muzejfoto: Commons.wikimedia.org

Sve što je stvorio, uključujući rukopise i atelje, Halil Džubran je zavještao Meri Elizabet. Listajući hrpe papira u ateljeu, ona je shvatila da je Džubran sačuvao sva njena pisma tokom 23 godine prepiske. Prije nego što je umrla 1964. ona ih je, zajedno sa pismima koja je ona primala od Džubrana, predala Univerzitetu Sjeverna Karolina. To svjedočanstvo duboke povezanosti dva ljudska bića objavljeno je 1972. pod nazivom Dragi prorok.

Prorok na Banovom brdu

Proljeće obnavlja moj komšiluk, presvlači sivi svijet u zeleno. Sjećam se takvih dana prije nekoliko decenija. Knjiga na grudima, zamišljen pogled na olistale topole. Treperile su tako nježno - kao da su me tjerale da spoznam “bol prevelike nježnosti”, tako je Džubran nazivao ljubav.

Na televizoru se neki ljudi bune protiv nepravde. Džubran im poručuje: “A ako biste da zbacite despota sa prestola, postarajte se najprije da mu srušite presto postavljen u vama samima”. Tako je, Halile, brate, kaže nešto u meni.

Džubran je od onih koji, poput Tarkovskog, ljudima kojima je crkva pretijesna pokazuju put izvan kanona: “Kad se molite, uspinjete se da biste se u vazduhu susreli sa onima koji se mole u tome istome času, a koje sem u molitvi možda i ne biste sreli”. Halil Džubran je volio žene. I one su voljele njega. Umio je da svira na harfi: “A tijelo vaše je harfa vaše duše. Te je na vama hoćete li izmamiti nježnu svirku iz njega, ili pak zbrkane zvuke”.

Vjerovao je da je njegovo vječno biće tu gdje je sagradio hram od riječi. Dakle, on je sada i ovdje, poslije toliko godina opet sa mnom, u aprilskom jutru na Banovom brdu.

Preporučujemo za Vas