NEKO DRUGI

Zašto se dijele lažne vijesti: Uvjerenja ispred istine

Nedostatak osjećaja odgovornosti i nemoć rezonovanja, kada se treba boriti protiv osjećaja, na primjer, osjećanja pripadnosti, pokazuje se i u trenutku kad se lažna vijest podijeli uprkos znanju da je riječ o laži

4496 pregleda 6 komentar(a)
Foto: Shutterstock
Foto: Shutterstock

I ako nekome nije bilo očigledno, pandemija koronavirusa nam je, jasno kao dan, pokazala opasnosti koje donose dezinformacije. Više nije riječ o nekom od, često bespotrebno naglašenih, političkih pitanja, uticaju na neku tekuću ili buduću političku kampanju, hvatanju političara i političkih partija u laži - riječ je o zdravlju i bolesti, često i o životu i smrti.

Da važnost teme nije ni najmanje uticala na to da ljudi pažljivije razluče informacije od poluinformacija ili laži, nije se teško uvjeriti. Dovoljno je da u pretraživač ukucate 'vakcine' ili 'koronavirus'. Možete naići, na primjer na tvrdnju da "vakcine sadrže dihidrogen monoksid". Koliko ljudi će se sjetiti ili provjeriti šta je to? Kao 'dihidrogen monoksid' čita se hemijska oznaka H2O, odnosno - voda. Prosječnom čitaocu, međutim, može da zvuči vrlo zastrašujuće.

Primjer sa vakcinama samo je najočigledniji pokazatelj pogubnog dejstva dezinformacija koje mogu voditi do netačnih uvjerenja i mogu pogoršati neslaganja čak i oko osnovnih činjenica, naročito u društvu kakvo je danas crnogorsko.

One nijesu štetne samo za pojedince - koji na osnovu njih formiraju pogrešna uvjerenja i donose loše odluke; već i za cijelo društvo, u kojem rade direktno protiv popravljanja epidemiološke situacije i potpiruju podjele. Efekat je naročito zabrinjavajući u društvima koja su, poput crnogorskog, već duboko podijeljena.

U poplavi dezinformacija, poluinformacija i jednostranih vijesti, jedno od pravih pitanja postaje - zašto se lažne vijesti šire tako lako? Jasno je da su faktori koji bitno doprinose različite kampanje dezinformacija, raširenost političkih podjela i prisustvo manipulativnih algoritama koji promovišu populistički sadržaj. Ali pored toga, još postoji mnogo ljudi koji se odluče da podijele stvari za koje bi čak i površni pregled pokazao da su potpuno netačne. Zašto to rade?

To je bilo pitanje koje je motivisalo i međunarodni tim istraživača koji je odlučio da ispita kako se grupa stanovnika SAD odlučila koje vijesti će dijeliti. Njihovi rezultati, objavljeni u naučnom časopisu “Nature”, (opširnije na linku) sugerišu da neki od standardnih faktora na koje ljudi ukazuju kada objašnjavaju cunami dezinformacija - nemogućnost procjene kvaliteta informacija i politička pristrasnost - nemaju toliko uticaja kao što se obično misli. Umjesto toga, glavni faktor je jednostavno - nedostatak pažnje.

Da bi izveli eksperimente, istraživači su skupili niz naslova i ključnih rečenica iz vijesti koje su bile podijeljene na društvenim mrežama. Skup je sadržao naslove koji su bili očigledno tačni i očigledno lažni.

Istraživanje je pokazalo se da su ljudi većinom sposobni da procijene tačnost naslova, što se vidi iz podatka da su ispitanici u 55,9 odsto slučajeva prepoznali tačne, u poređenju sa lažnim vijestima. Ljudi nijesu savršeni - i dalje prilično često griješe - ali očigledno su u prepoznavanju lažnih vijesti značajno bolji nego što im se pripisuje.

Istraživanje je pokazalo i da ideologija zapravo nije glavni faktor pri ocjenjivanju da li je naslov bio tačan iako su ispitanici češće isticali kao tačne naslove koji su se slagali sa njihovim političkim stavovima.

Dakle, ako je jasno da ljudi znaju da procijene tačnost naslova - zašto dijele lažne vijesti?

Kada su iste ljude pitali da li će dijeliti te iste tekstove za koje smatraju da su lažni politika je odigrala svoju ulogu i istina se povukla.

Konkretno: lažni naslov „Preko 500 migranata uhapšeno sa prslucima za samoubistvo“ samo 16 procenata konzervativaca ocijenilo je istinitim. Ali više od polovine njih bilo je spremno da ga podijeli na društvenim mrežama.

Sve u svemu, učesnici istraživanja su bili spremni da podijele duplo više naslova od broja naslova koje bi ocijenili kao tačne vijesti, ako se naslov slaže sa njihovom političkom ideologijom. Ipak, nevjerovatno, kada su istu populaciju pitali o tome da li je važno dijeliti samo tačan sadržaj na društvenim mrežama, najčešći odgovor je bio „da, izuzetno je važno“.

Dakle, ljudi mogu da razlikuju šta je tačno i kažu da je važno dijeliti ono što je tačno, ali kada je riječ o stvarnoj odluci o dijeljenju, tačnost nije mnogo bitna. Ili, kako su istraživači rekli, nešto u kontekstu društvenih medija preusmjerava pažnju ljudi sa brige o istini na želju da dobiju lajkove i pokažu svoju ideološku pripadnost.

Da bi utvrdili da li je upravo to razlog zbog kojeg ljudi dijele lažne vijesti, istraživači su malo izmijenili eksperiment i podsjetili ljude na važnost tačnosti. U svojoj modifikovanoj anketi, prvo su tražili od ljudi da procijene istinitost informacija prije dijeljenja. Oni koji su dobili ovo uputstvo bili su manje zainteresovani za dijeljenje lažnih vijesti.

Sve ovo je u skladu sa idejom da ljudi vrednuju tačnost, ali ne moraju nužno puno razmišljati o tome kada koriste društvene mreže. I ovo istraživanje korespondira sa ranijim koju pokazuju da kada ljudi nijesu posebno usredsređeni na tačnost informacija, lični politički stavovi igraju veliku ulogu u odluci o dijeljenju lažnih vijesti.

Iako, naravno u sasvim dugačijim uslovima, prije svega kada je o tehnologiji riječ, moguće je uvidjeti da se ljudi na društvenim mrežama i oni koji komentarišu vijesti na portalima ponašaju u skladu sa principima psihologije gomile o kojima je još krajem 19. vijeka pisao francuski socijalni psiholog Gistav le Bon. On je objašnjavao da se mišljenja i vjerovanja gomila rasprostiru "mehanizmom zaraze, a nipošto rezonovanja", te da je "gomila bezimena, a dosljedno tome i neodgovorna" jer osjećaj odgovornosti, koji uvijek sputava pojedince, u gomili potpuno nestaje.

Nedostatak osjećaja odgovornosti i nemoć rezonovanja, kada se treba boriti protiv osjećaja, na primjer, osjećanja pripadnosti, pokazuje se i u trenutku kad se lažna vijest podijeli uprkos znanju da je riječ o laži.

U ljudskoj prirodi to, uostalom, ni najmanje nije novo, naprotiv. Za gomile koje su spaljivale žene zbog optužbi da su vještice nije bila važna istina, pojedinci koji su je činili željeli su samo ono što većina ljudi - i tada i danas želi - da budu prihvaćeni.

Kada je o širenju dezinformacija i potrebi ljudi da ih dijele sa drugima riječ, jasno je da nema lakog rješenja. Podsjećanje na tačnost informacija može natjerati ljude da malo promijene svoje ponašanje, ali to je daleko od mogućnosti da problem bude eliminisan. Ipak, obrazovanje nije stvar u kojoj nema moći. Sistematsko i dosljedno učenje o medijskoj pismenosti, uz sve druge nauke koje ljudima pomažu da postupaju u skladu sa razumom, jedna je od stvari koje se mogu raditi uz potpunu svijest o tome da napredak ne može stići krupnim koracima. Ako se vratimo na primjer "vještica" - spaljivane su u raznim zemljama Evrope tokom tri vijeka, ali je spaljivanje prestalo.

(mminstitute.org)

Ovaj članak je dio projekta koji Institut za medije spovodi uz podršku Nacionalnog fonda za demokratiju iz SAD. Stavovi izrečeni u ovom tekstu isključiva su odgovornost Instituta za medije i autora i ni na koji način ne odražavaju stavove donatora

Preporučujemo za Vas