IN MEMORIAM

Velikan crnogorske ekonomije

Opraštamo se od još jednog velikana crnogorske ekonomije i akademije, Milenka Popovića; jedinog koji nam je bio preostao da nam tumači ekonomiju ozbiljne zajednice

8074 pregleda 79 reakcija 0 komentar(a)
Milenko Popović (1951-2021), Foto: Vijesti/Savo Prelević
Milenko Popović (1951-2021), Foto: Vijesti/Savo Prelević

Prof. dr Milenko Popović (1951-2021)

Čitanje vijesti ledilo se nevjericom, iako je Milan prije par sedmica rekao šta se sprema… Tuga da se savladaju rečenice neumoljivosti, vizuelizuje stihove velikog Lesa Ivanovića: “Ima na svijetu mirnih, dobrih ljudi / što kroz život nečujno i tiho gaze / kao da nogom stupaju po pamuku, / a naše oči nikada ne opaze / ni njih ni njinu tihu radost ili muku.” No, Milenko (prof. Popović) nije bio čovjek-sjenka već gromada crnogorske makroekonomije.

Karijera i akademski put prof. Popovića su bili obojeni generacijskim stranputicama dovijanja da se preživi, a da se ne završi profesionalno ukaljanim onih užasavajućih 90-ih. Kao i čeličnim autoputevima natčovječanske izdrživosti da se, nakon krvoprolića u bratoubilaštvu slomljene nekadašnje zajedničke domovine, ostane posvećen izuzetnoj viziji ekonomije kao ozbiljne nauke. Iz Beograda do Kanade pa natrag u svoju Crnu Goru svih njegovih Kuča, tada već zemlju u rastrganim bespućima crnogorskih neoliberala. Nije se zaustavljao u opravdanoj kritici. Diskretno i neumoljivo je mjerio jasne indikatore. Tri decenije je dokazivao bolne nagovještaje strateških promašaja crnogorske (ne)ekonomske politike. Posvećen da pomogne i da uputi da je grešno svoditi crnogorsku ekonomiju na usluge.

Ekonomija nije prirodna nauka, ali ima kapacitet da obezbijedi budućnost zajednice i da jača potencijale društva da se bude sistemski korisnim nemoćnima i dikriminisanima, kao i da mora da obezbijedi zaostavštinu narednim generacijama u održivosti. Prof. Popović je uporno podsjećao da se sistemski moramo opredijeliti da se bavimo konkretnošću resursa i pozitivnošću izmjerljivih rezultata. Nije dozvoljavao da se umanji važnost mehanizma inkluzivnosti što većeg broja svih, kojima treba da je radni zadatak da stvaraju u potencijalima ličnih sposobnosti, što bi potom jačalo autostrade održivosti privatnih i javnih finansija. Neumorno smo učili da se sa ekonomije rentiranja moramo preorijentisati prema ekonomiji stvaranja, da samo u takvom okruženju svih koji participiraju leži šansa i izazov inovirane ekonomske politike crnogorskog razvoja.

Daleke 2011. godine (Privredni rast Crne Gore), uz izdavaštvo Vijesti i CBCG, profesor Popović je strogo, bez uvijanja razvio dva modela: model o efikasnosti obrazovanja radne snage u CG, kao i model alternative razvoja našeg tržišta, uz obavezujuće prestrukturiranje prema granama koje stvaraju vrijednost, a nisu samo sladunjava usluga, ponosno paušalno neliberalno opravdanje za peglanje platnobilansnih deficita. Identifikovane grane prioritetnih vrijednosti bruto proizvoda nacionalne ekonomije predstavljale su akademsku pomoć da se postupno i odlučno skinemo sa tripa stranih direktnih investicija, koje nisu donijele održivu strategiju ulaganja i uvećanja bogatstva nacije, već uzrokovale onomadašnju histeričnu prodaju đedovine, koja je i tada i sada kao ograničen resurs ostala neekonomskim potencijalom da se uz velike pare mijenja ekonomija Crne Gore prema boljem, izdrživijem, održivijem.

Model kapitala obrazovanja, kretanja, strukture, ključnih obilježja zaposlenih, njihove teorijske potpore i većinske radne neefikasnosti, potkrijepljen održivim i matematički dokazivim procjenama, prije deset godina trebao je poslužiti kao osnova za naučno istraživačko oživljavanje ekonomske misli u CG. Tadašnje isticanje sinergije konvencionalne, emotivne i socijalne inteligencije kao nadograđujućih faktora implementacije znanja zaposlenih, podsjećalo je na Milenkove neodoljive eskapade prema okusima filozofskog u djelu.

Prof. Popović nije bio lik za prve frontove, ali tamo u njegovoj smjernoj pozadini diskrentog u neumornom intelektualizmu, uvijek se nalazila, čak i nakon velikih defetizama, nada. Zato moramo učiti da je nada disciplina (spisateljica Rumena Bužarovska) svakog dana, iako je milion razloga da se odustane zbog nepristojnosti gomila beskičmenih. U uspomeni na Milenkovu intelektualnu toplinu treba tražiti novu energiju za dodatni iskorak. I ako ovi ne umiju, dobaciće nesrećna Crna Gora do Milenkovih dobrih vizija iz njegovih makroekonomskih modela. Takvo nam je strukovno i sistemsko i ljudsko zavještanje ostavio prof. Milenko.

Cijenjeni profesore, opet te vidim kako kritikuješ jer smo se nekako olako krenuli utapati prema oportunom, mada smo dobili zadatak da idemo prema održivom, neovisno od toga koliko je teško, koliko je naporno, koliko je puno sičije i čuvene jalove crnogorske pizme među “našima/ njihovima” u zajedničkoj Crnoj Gori. U toj izviiskri neodustajanja da je u kritičnom uvijek izvorište pravilnog u promišljanju, osjećam duboki gubitak zbog odlaska Milenka Popovića.

Daleke 2013. godine morali smo da se oprostimo sa prof. dr Dragišom Boričićem, pjesnikom crnogorske ekonomije. Par mjeseci kasnije iz crnogorske ekonomije smo otpratili fantastu naše ekonomije, Vitovog Boža Kovača. Ovih dana se opraštamo još od jednog velikana crnogorske ekonomije i akademije, Milenka Popovića; jedinog koji nam je bio preostao da nam tumači ekonomiju ozbiljne zajednice iz vizije velikog Boška Gluščevića. Tamo negdje, ako su se već susreli, možda nastavljaju zemaljsko prijateljstvo, diskusije, intelektualne bravure. A, trebali bi nam i dan danas sa svojim znanjima, lutanjima, neumornostima, žrtvovanjima, sanjanjima.

Neka počivaju u miru.

S poštovanjem,

Mila Kasalica

Preporučujemo za Vas