Bilo bi lijepo da za nekih 40 minuta iz Podgorice putničkim vozom stignemo do Skadra, popijemo kafu, žene odu u šoping, muškarci kako im drago… Upoznate ljude, vidite kako je tvrđava u Skadru bila strateško mjesto za Otomansku imperiju. Bilo bi doro da, ko poželi, produži do Tirane, Drača…
Skadar je sve većem broju Podgoričana postao svakodnevica, otkrili smo posljednjih decenija komšije i oni nas. Imamo priliku da vidimo kako su u Albaniji već napravili dobre puteve, da u tamošnjim restoranima pojedemo jeftino porciju svježe ribe, da naši ugostitelji mogu naučiti poneku lekciju kako se dočekuje gost. Podsjetili su građani Crne Gore i Albanije jedne druge da žive u komšiluku, da dijele jezero i još mnogo toga.
“Ministar saobraćaja Osman Nurković i albanski ministar infrastrukture i energetike Damian Gjiknuri otvorili su zajedničku željezničku stanicu Tuzi. Na putu ka ispunjavanju evropskih standarda za pregovaračko poglavlje 14 - Transportna politika, zajednička željeznička stanica veliki je napredak i prva željeznička stanica ovog tipa u regionu, saopštili su iz crnogorskog Ministarstva saobraćaja 22. novembra ove godine, par dana pred lokalne izbore u četiri opštine.
Zbunjuje samo to što je postojeća Željeznička stanica u Tuzima napravljena prije nekoliko decenija. Otpravnici vozova koji rade na njoj, nijesu stigli tog dana sa ministrima na posao, već godinama hrane svoje porodice od plate koju primaju za taj posao.
Natpis na ćirilici i latinici - Tuzi na Željezničkoj stanici najbolje svjedoči da je napravljena za vrijeme Jugoslavije, kao i rđa na tabli na kojoj je napisana.
Otpravnici vozova sa tuškog perona samo ispraćaju teretne vozove.
Kada bi se ispunila obećanja ministara, ne bi prošlo mnogo vremena, a našao bi se neki svirac da napravi pjesmu o romasi na tuškom peronu, koja bi mogla postati evergrin, kao hit Zdravka Čolića “Podlugovi”… Prosto možete da zamislite sliku kako se dvoje mladih rastaje na peronu, još se drže za ruke pred polazak voza, dok otpravnik neumoljivo duva u pištaljku čiji rezak ton para vazduh i tjera zaljubljene da se razdvoje. Mašu jedno drugom dok voz polazi… Srce da vam prepukne… Dokle sve može da vas odvede jedno predizborno obećanje…
Da je konačno realizovana žičara koja bi spojila Kotor, preko Lovćena sa Cetinjem, koliko bi samo ljubavi i novih života donijela. Bilo da je vedro ili da žičarite kroz oblake, bio bi to neponovljivo iskustvo… Makar u obećanjima svi smo se peli prema Lovćenu ili spuštali niz kotorske strane u predizbornoj žičari, gledali iz ptičije ili perspektive drona. Samo šteta što taj merak traje dok se izbori ne završe, a tada sve ostane u oblacima. Kod nas jedno obećanje ponovljeno nekoliko puta, ma koliko nerealno bilo, postaje stvarnije od samog života… I oni koji ga izgovore ne trpe nikakve posljedice zbog toga. Obećanje ostaje u sjećanju do novih izbora, a onda vaskrsne… Do tada Cetinjani gledaju da im kuće i noge ostanu na suvom kad udari kiša sa juga.
“Crna Gora je pripremila aplikaciju za izradu glavnog projekta rekonstrukcije, elektrifikacije i modernizacije za cijelu prugu Podgorica - državna granica sa Albanijom (vrijednost 2 miliona eura), u dužini 24,7 km”, saopšteno je tog 22. novembra iz Ministarstva saobraćaja. Prevedeno, to znači da pomenuta željeznička stanica može doživjeti još jedno otvaranje, na primjer pred podgoričke lokalne izbore, negdje u maju naredne godine. Sa sve kompjuterskom ilustracijom kakvih smo se nagledali od početka višestranačja. Čitav jedan virtuelni život glasači u Crnoj Gori odžive pored svake izbore, a kasnije se suočavaju sa realnim poroblemima.
Scene koje smo gledali na dan lokalnih izbora na Cetinju opominju nas da je naš voz ka demokratiji negdje zalutao na nepostojećem peronu ili ga je zadržao neki vješt otpravnik vozova. Najveća jeres u Crnoj Gori je pomisao da se vlast može promijeniti na izborima. Jedan moj prijatelj izbore kod nas upoređuje sa poker aparatom - možete da namjestite da opozicija dobije do 30 odsto, ostalo aparat uzima za sebe. Ako se desi drugačije, to se proglašava greškom u izbornom procesu, poker aparat se šalje na popravku.
Na lokalnim izborima kod nas građani ne odlučuju koji će se komunalni problemi rješavati, već ko će i dalje odlučivati ko ima perspektivu, a ko nema, ko će zapošljavati mlade… Zato se lome glave, prska sprej u oči, zato to liči na sudbonosnu borbu… Ono dvoje imaginarnih mladih zaljubljenih ljudi sa tuškog perona pričekaće na scenu rastanka. A ako im se žuri, nek mijenjaju prevozno sredstvo…
Bonus video:
