VIŠE OD RIJEČI

Normalnost

Osvajanje normalnosti biće izazovan proces, i nimalo jednostavan. Kako će to izgledati? I koju i kakvu ćemo normalnost osvajati, što će za nas uopšte biti normalnost kad sve ovo, jednom, prođe

22923 pregleda 51 reakcija 51 komentar(a)
Foto: Reuters
Foto: Reuters

Vakcinacija odmiče, naravno uz naše pričice i začine. Čak i u takvoj, plemenitoj i hvalevrijednoj aktivnosti nailazite na onaj mentalitetski pečat koji od svega napravi prostor za neku formu korupcije, ili makar korupcijice. Preko reda, na druga vrata, fajzer za odabrane, ali, najvažnije je da se pomjera. I da je svakoga dana sve više vakcinisanih.

Aktuelne brojke zaraženih / oporavljenih u Crnoj Gori su takve da čovjek, htio ne htio, počinje, koliko god stidljivo, razmišljati o postpandemijskom vremenu. Proći će, dakle, i vakcinacija, i kakva takva sezona, počeće, sve izvjesnije (bez dodatnih metafizičkih impulsa, nadajmo se), da se nazire i kraj (ove) pandemije.

Onda ćemo se, bojim se, naći u čudu.

Osvajanje normalnosti biće izazovan proces, i nimalo jednostavan. Povratak sebi i sopstvenoj rutini? Kako će to izgledati? I koju i kakvu ćemo normalnost osvajati, što će za nas uopšte biti normalnost kad sve ovo, jednom, prođe.

Recimo, ja sam vjerovao da će nakon poraza onakve vlasti Crna Gora ekspresno ući u zonu normalnosti, danas mi ne izgleda baš tako. Izgleda da DPS nije (bio) naš najveći problem. A normalnost izgleda sve dalja. Ali, to nije priča za danas, ne želim da kvarim praznično raspoloženje ni drugima a ni sebi.

Takvi kakvima nas je napravila ova godina i kusur pandemije, hoćemo li biti u stanju da se sjetimo onoga što smo nekada doživljavali kao normalnost? Je li nam sjećanje prijatelj u takvom pregnuću. Kako djeluju virusi na sjećanje? Koliko je memorija otporna na ono na što naša tijela nisu.

I koliko su uopšte moguće takve rekonstrukcije. Čak je veliko pitanje u kojoj mjeri su podudarna naša sjećanja na nekadašnju normalnost sa onim što je ona zaista bila.

Dva puta se u istu normalnost ne može ugaziti, da prizovemo Mračnog, on je uvijek najbolje društvo.

Možda ćemo, na kraju, morati, kao Kavafijev Odisej, shvatiti da “Niti Lestrigonce, nit Kiklopa / niti divljeg Posjedona ti susresti nećeš / ako ih ne nosiš u samome sebi / I ako ih duša tvoja ne iznosi preda te.” (Itaka, prepjev S. Blagojević).

Naravno, nama će ostati onaj “mentalitetski pečat” s početka priče, s negovim brojnim oblicima ukazanja moraćemo da se nosimo mi sami, ako i to ne dokinu, u nekoj dalekoj budućnosti, kakve čarobne vakcine, iz nekog evropskog programa za sirotinju. Iako je takvu čarobnost teško čak i zamisliti.

Na koncu, vjerovatno je i “normalnost” himera, samo tlapnja, jedna od onih nostalgičnih poštapalica poput “tradicije”, koja se olako izgovara a vraški teško razumije. Za čime žudimo kad prizivamo normalnost? Odsustvo buke i bijesa, prije svega, reći ćete “na prvu”. Ali, to je tek uslov za priču.

Moraćemo, u najkraćem, da pravimo nove verzije sopstvene “normalnosti”. Koje će biti “vakcinisane” na iskustvo koje nas je obilježilo i, izvjesno, promijenilo.

Hoće li more maski i okean sredstava za čišćenje ruku ikada nestati iz našeg vidokruga. Još uvijek ne mogu da zamislim (dalju) budućnost u kojoj dvoje mladih sa simpatijom gledaju starčića sa maskom, i smijulje se, jer je to tako retro i šarmantno starinski.

Sažvakani pandemijama i glupošću Moći, možda jednom naučimo da volimo sopstveno postojanje, sopstvene Lestrigonce i Kiklopa, srdite bogove koji nam priređuju oluje i nevolje… I sve što naša duša može iznijeti pred nas.

“Broda nema za te, niti jedne ceste. / I svoj život kojeg si ništio ovdje / uništio u cijelom si svijetu” (Grad, Kavafi).

I, zato - srećan Praznik. Ako osjetite makar mali impuls sreće, dobro je. Sigurno je to znak normalnosti…

Koju tek valja osvojiti.

Preporučujemo za Vas