Društveni život današnje Crne Gore nalik je predstavi! Pozorišnom komadu koji se igra na mediteranskoj sceni i čiji scenario, iako motivisan EU tematikom, neodoljivo podsjeća na ruske klasike koji se igraju u kineskim kostimima. Naša tenzična izvedba svakodnevice, koja obiluje nerazumnim radnjama, u sebi sadrži siromaštvo, sistemsku represiju, mentalitetsko zlo, neviđene transformacije ličnosti, kvazireligioznost i javne demonstracije lažnog morala, kao i stradalništvo dobrih ljudi i borbu za dostojan život. Svakako, naši stanovnici postali su izborni statisti i već 30 godina igraju kmetovsku ulogu u režiji lukrativnog partitokratizma. Drugim riječima, od naših života napravljena je egzistencijalna tragedija! Kada u svemu spoljašnjem ne možemo pronaći isključivog krivca, onda udaramo na najbližega. U ovoj predstavi konstruisan je jedan svijet kojeg naseljavaju one ličnosti koje stvaraju jedno obezvrijeđeno vrijeme i oni koji trpe traume takvog vremena. Ova dramska kompozicija neodoljivo podsjeća na pisano djelo koje je najavilo poznost srednjeg vijeka.
DA li proteklo obilježavanje 15 godina naše nezavisnosti treba u simboličnoj ravni povezati sa evropskim jubilejom - sa sedam vjekova od smrti Dantea Alegijerija, odnosno sa datumom kada je konačno ispisana njegova Božanstvena komedija? DA li je ova vanvremena poetska poruka najbolje ogledalo za sve što smo čuli i viđeli ovih svečarskih dana?
DA li smo 21. maja 2006. godine okončali putovanje Crne Gore kroz pakao jugoslovenskog raspada i da li smo u proteklih 15 godina odlagali tranziciono čistilište? DA li je samospoznaja kroz dijalog naš najbolji put do raja?
DA! Za srednjovjekovnog standardizatora italijanskog jezika vezuju se dvije prepoznatljive maksime! Te Danteove filozofeme najbolje potvrđuju ispravnost odgovora dobijenog na referendumu o nezavisnosti Crne Gore. Naime, izrazom „Cosa fatta capo ha“ određuje se stanje koje je nemoguće poništiti i čije postojanje, bez obzira na svoje dobro ili loše ishodište, ima oblik konačnosti. Ima onih kojima još uvijek smeta uzvik „Nek' je vječna Crna Gora!“, ali je obnova njene državnosti, što je 2007. godine i potvrdio Ustav Crne Gore, ostvarena na promovisanju slobode, mira, tolerancije, poštovanja ljudskih prava i sloboda, multikulturalnosti, demokratije i vladavine prava, kao i odlučnosti da se u njoj ravnopravno živi bez obzira na nacionalnu pripadnost. U današnjoj Crnoj Gori deklarativno su prihvaćene ove vrijednosti, ali su u velikoj mjeri one i dalje samo mastilo na papiru konstitucionalnog akta.
Teoretičari „Divine Comedy“ u jednom se slažu - ovaj klasik je poslao čovječanstvu univerzalnu poruku da naše putovanje, i kao individue i kao zajednice, mora proći kroz sagledavanje naših ljudskih (i nacionalnih, odnosno partijskih) nedostataka, (institucionalno) očišćenje i (dijaloški) preporod. Zato je ovih svečarskih dana bilo otužno slušati međusobna optuživanja sa rukovodećih političkih instanci. Zato je neobilježavanje Dana nezavisnosti od strane određenih gradskih uprava bila neviđena ideološka i ljudska bedastoća. Umjesto poziva na otvoreni dijalog, zbog rješavanja problema koji nas galopirajuće uništavaju, imali smo još jednu predstavu čije bi aktere, zbog javno iskazanog gnijeva, Dante najvjerovatnije smjestio u Pakao.
Zbog ovoga i druga Danteova izreka, „Senza infamia e senza lode“ najbolje određuje osrednjost koju smo proživjeli i koju proživljavamo. Protekle postreferendumske godine, kao i dogodovštine nastale nakon 30. avgusta 2020. godine, niti su sramne (infamia), niti su vrijedne hvale (lode)! Siromaštvo, nezaposlenost, socijalna nesigurnost, nestabilne javne finansije, tržišna zavisnost od uvoza i ostalo nijesu nastali pojavom kovida-19! I ovi strukturalni problemi ne mogu se riješiti pukom smjenom vlasti i pobjedom na izborima! To su procesi koji podrazumijevaju strateški pristup uz široki konsenus i višemandatno kontinuirano djelovanje i predstavničke i izvršne vlasti. Na kraju krajeva, ovo je i svojevrsni funkcionalni oksimoron i ranije i aktuelne vlasti. Crna Gora ima pravilan spoljnopolitički prioritet, ali se u svojoj unutrašnjoj organizaciji uglavno ne pridržavama principa na kojima je zasnovana EU.
Određena paralela sa ovako trajućom situacijom bila bi interesantna i za istorijske nekrofile koji su prije par godina mantrali parolu „Nikad više 1918“. Naime, autokratija Nikole Mirkovoga na spoljnom planu imala je veoma primjerenu međunarodnu saradnju, ali je ostarjeli suveren na unutrašnjem planu stvarao političke podjele i vršio progon političkih neistomišljenika. Pritom, u svojoj odžakliji stvarao je trgovačke monopole sa određenim vojvodama i lično kontrolisao rad nerazvijenih institucija. Ipak, njegova najveća tekovina bila je moderno utemeljenje multietničkog koncepta Crne Gore.
Uz ovo valja istaći da je prvi kompletni prevod Božanstvene komedije na srpsko-hrvatski jezik objavljen u Kotoru 1910. godine pod naslovom Divna komedija. Autor prevoda bio je kotorski biskup Frano Ućelini Tice koji svoj rad posvetio slozi i ljubavi Hrvata i Srba, jednokrvne i jednojezičke braće!
Možda ovom prostoru, koji nije proživio humanizam i renesansu, ne odgovara u potpunosti spisateljski kontekst koji je s početka XIV vijeka, i to na samom početku sukoba između papizma i carizma, tadašnjeg papu Bonifacija VIII smjestio u Pakao. Ali, Demokratski front i njegove simonijate, lidere i članove koji trguju crkvenim privilegijama, Aligijeri bi definitivno ugurao u deveti krug pakla! Ovaj književni borac protiv političke ekspanzije u crkvenom ruhu i uticaja koji je dolazio sa strane, odmah bi vrhom svog pera promotere „srpskog sveta“ deponovao zbog izdaje! Naravno, obilježavanje 21. maja ujedno je i najbolja prilika da akademske apanažere podsjetimo da su „najvrelija mjesta u paklu rezervisana su za one koji, u trenucima velike moralne krize, zadržavaju svoju neutralnost“.
Poeta iz Firence je svoje trodjelno pisanje nazvao samo Komedijom, jer su u tom periodu tako nazivana sva djela sa srećnim završetkom. Zbog ljepote poetičnosti nazivu djela kasnije je priodat epitet božanstvena. Mi ne znamo da li su Danteove stihove ispisivali bogovi, ali Montenegro i te kako zaslužuje sreću. E, viva!
Bonus video:
