Beskonačnost

Paralelne prave sijeku se negdje u beskonačnosti ali danas nećemo o tome, reče nam nastavnik Lazo, završavajući čas matematike. Njegova predavanja bila su briljantna, sjajna kopča znalačkog, kreativnog i duhovitog, lako je nalazila put do nestašnih vijuga. Mi iz OŠ „Olga Golović“, voljeli smo Lazovu matematiku i uvijek rado išli i na dodatnu nastavu.

„Kako je moguće da se paralelne prave sijeku“, pitam ga dok odlazi iz učionice. „Što mene pitaš. Nijesam ja to smislio“, kaže mi šeretski, gladeći brk. „Možeš li da zamisliš beskonačnost“, dodaje.

„Mislim, kako da zamislim nešto...“, zbunjen sam.

„ Ne misli... Dovoljan ti je Euklid zasad“, reče mi kroz osmijeh i ode...

Ni kasnije, kada smo saznali da ne postoji samo Euklidova geometrija, nije mi polazilo za rukom da izmaštam beskonačnost - prostor, koji to nije jer nema ni granica ni horizonata, ni visine ni dužine ni širine, neki kraj svijeta gdje je moguće sve i svašta dok se paralele sijeku... Nije to ni univerzum, mozgao sam, jer je on zbilja beskonačan, ali valjda smo mi na Zemlji neki početak, sredina ili kraj, a ono što ja pokušavam da dokučim, rekli su mi, nema ništa od toga...

Na kraju sam posegao i za nekom drugom literaturom, koja nije geometrija. Tek, tamo je pisalo da beskonačnost nije iskustvena, da je nemoguće vidjeti je, opipati ili na bilo koji drugi način spoznati - obrađuje se isključivo misaonim metodama.

Laknulo mi je jer su bile potvrđene moje sumnje da je u pitanju sofisticirana materija. Sjetih se dobrog Laza koji mi je rekao da ne mislim o tome ili da ne mislim uopšte, svejedno sad, i nemogućnost da se obretnem na tom čudesnom mjestu gdje se sijeku paralelne prave, pripisah sopstvenom netalentu da pronađem izlaz iz lavirinita Euklidove ravni. Uostalom, zašto bih i mislio o nekom imaginarnom prostoru, gdje su svakojake svaštoće normalne poput odmetnutih repatih kometa ili talasa koji završavaju na obali.

Mnogo godina kasnije, kao u nekoj bajci sa hepiendom, za razliku od ostalog dijela mračne planete, ne moram da mislim ili maštam - imam privilegiju da živim u toj šljaštećoj beskonačnosti, nekoj idealističkoj tvorevini u kojoj je teško dosegnuti do vremena i prostora.

Konačno živim u zemlji gdje se paralelne prave lomataju svako malo i to ne tamo u nekoj blagoj, lobačevskoj iskrivljenosti, nego onako muški - pod pravim uglom.

Kada je konačnost postala beskonačna i kada sam i ne znajući izašao iz Euklidovog lavirinta, uhvatio se čvrsto za paralelne prave a i b, koje su me brzinom svjetlosti vinule put neba u bezvremensko i besprostorno i na kraju me surovo zakucale u tačku presjeka C - još uvijek ne znam.

Znam samo da je sve počelo da mi bude nejasno kada su neki momci krajem osamdesetih, smjenjivali nekakve jagnjeće brigade. Biće da sam tada, sav zgužvan i prašnjav, nekako izbauljao iz tačke C ispred zgrade nikšićke Opštine, gdje su ništa bolji od mene nešto tražili radnici željezare, tek pristigli sa Žute grede.

Vjerujem da su tu bila vrata novog lavirinta i prvi nevini dodir pravih a i b. Taj prvi dah beskonačnosti bio je duboko obespokojavajući - klupko ratova, beznađa i bijede, neumoljivo je počelo da se odmotava...

Da sam izašao iz konačnosti, uvjerio me brzo i bijedni pohod na Dubrovnik, koji u stvari nije bio ni bijedan a ni pohod, nego rat za mir, zatim i sramne deportacije, koje u stvari nijesu bile ni sramne a ni deportacije jer se zapravo nijesu ni dogodile, ili ono kobno bombardovanje koje smo krvavo osjetili ali ga nijesmo čuli... Htio sam nazad, Lazovoj matematici i Euklidu ali su redovne linije bile ukinute- iz najljepšeg zatvora na svijetu izlaz ne bi našao ni onaj Klint Istvud iz Alkatraza.

U toj beskonačnosti, uveli smo i sankcije ostatku nesrećne Evrope i Americi, koje smo uzgred i vojno porazili, iako oni to nijesu znali onomad u Kumanovu. Onda se euforija sa ratišta preselila na ekonomski teren i jedva dočekane privatizacije državnih resursa, gdje je nacija beskonačno mogla da gleda kako se maštovitim lopovskim bravurama postaje dični sin ponosne podlovćenske zemlje.

Čast je u tom bezvremenu i besprostoru bilo dijeliti život sa investitorskim magovima, koji su dok prvi put trepneš, hotele pretvarali u poljane a drugi put, fabrike soli u staro željezo i ljekovito blato.

No, da shvatim da i dalje živim u beskonačnosti, podsjetio me i aktuelni premijer koji snagom volje i vjere pomjera brda i vizionari nam iz nekog drugog univerzuma.

Oči mi je prethodno otvorio bivši predsjednik jedne opštine, koji je imao zrelu ambiciju da uzgaja losose u Port Mileni.

Istovremeno, ministar pravde i dalje prkosi gravitaciji a ministar nam prostornog planiranja ne živi sa sinom. Ministrica prosvjete bi da kažnjava zbog proslave antifašizma jer odavde, iz ove beskonačnosti, kad bolje pogledaš, NOR-a i Tita nije ni bilo...

Kad bolje razmislim, i nije toliko loše imati tačku C jer da nje nije ne bismo znali ono što ne zna ostatak svijeta - da svi mi nijesmo svi mi, nego mi i oni, da je nešto svih nas, u stvari naše i njihovo, da resident evil nikad nije pritajen, da su mostovi rasklopni iako to nijesu, da nije moguće izbajati pun frižder ali zato jeste deset miliona umjesto milion, da se stanovi u konačnim kvadratima mogu dijeliti beskonačno, da pravila nijesu jednaka za sve iako su ista, da onaj Za budućnost u stvari navija za Zvezdu, da Morača pod pravim uglom siječe Zetu ali ipak teče Zetom...

Znam da će sada svi matematičari i ostali geniji svijeta pohrliti u našu beskonačnu zemlju da se uvjere da iz tačke C postoje i drugačije formacije planeta i zvijezda od znanih i da je njihova evolucija galaksija odavno prevaziđena.

Vjerovatno će biti ljuti jer neće imati letove za Podgoricu i Tivat iz Berlina, Londona, Pariza, Njujorka, Moskve, Tokija, Dubaija...

Ali gospodo naučnici, do nas ne možete redovnim letovima, raspitajte se u NASA oko raketa i drugih svemirskih letjelica dok ste još na vrijeme...

„Kad duže vrijeme provedeš u mraku, on za tebe postaje normalno, osnovno stanje i počinješ da osjećaš svjetlost kao nešto neprirodno i strano“, opisao je svoj doživlja iz utrobe zemlje, Haruki Murakami u svojoj „Okoreloj zemlji čuda i Kraju svijeta“.

Tako je i ovdje, vremenom volšebno iščezla linija koja je razdvajala normalno od nenormalnog, ispravno od neispravnog, pravdu od nepravde, mrak od svjetlosti...

Ta zlatna konačnost i Lazova geometrija...