Stav

Obožavanje dželata

Kuda vodi veličanje lika i djela Ratka Mladića i negiranje ratnih zločina

36460 pregleda 722 reakcija 155 komentar(a)
Foto: Beta/AP
Foto: Beta/AP

Presuda Ratku Mladiću prilika je da se neke stvari nanovo promisle. Kako je to moguće, kako dželat može biti hvaljen kao pravednik?

Pitanje je retoričko, naravno. Svako ko je vidio pobornike Ratka Mladića zna kakvi su to mufljuzi i političke sjecikese. Zašto ih se pak toliko namnožilo, i otkud su ovako dobro raspoređeni - e to je već pitanje. Ili bolje: koja je to struktura što je postepeno obuhvatila i definisala javni prostor, pa je normalno slaviti krvnika, i biti mu simbolički jatak?

Počnimo redom. Svaki nacionalizam ima okosnicu u mitu, ali velikosrpski nacionalizam kroz kosovsko stradanje i večeru biva toliko pečobrazan da podražava Novi zavjet i Tajnu večeru, dakle ni Hristu se ne uklanja. Taj nacionalizam hrišćanstvo koristi da izrazi svoje istorijsko biće i traumu, što ga čini jednom od najdubljih društvenih shizofrenija na bijelom svijetu. Stavljajući Hrista u svoja usta, zakivajući vlastitu naciju na raspelo, ovaj poremećaj kolektivne svijesti, čak i sami simbol krsta umače u državne paragrafe, kiti ga ocilima i povijesnim đinđuvama, koje u dva poteza krpom dobiju sjaj političke spletke.

Otvorenije i poštenije nego mnogi koncepti masovne agitacije, svesrpski nacionalizam tranžira svetinju, baca je pod noge demonu političkog sabranja i promoviše kult države kao najviši stepen religijske prakse.

Država je naravno uvijek u krizi, oličena u vođi, u ovom slučaju slavnog imena Aleksandar. Prevario se svako ko ga je potcijenio. Vođa je shvatio da lično mora promovisati mazohističku notu koja važi kao šifra pripadnosti kolektivu. I vođa mora da pati, jer on je glava napaćenog naroda. Otud je valjda povazdan mlohavo spuštenih ramena, glasom i govorom tijela na pola puta ka porazu i odustajanju. Na jedan snebivajući način on šalje znak da pripada rodu koji se mora osjećati isto tako, smoždeno, kao neko koga šibaju i zakivaju na krst. Iako pregažen, mrcvaren kletvama dušmana, na pola puta da bude pretvoren u ćevap, Vođa se na koncu pridiže i govori sve same gromovite riječi. Nalik Rokiju koji poslije silnih batina vaskrsne, tako i Vučić uvijek iz svog mazohizma izađe sa uzvikom Srbija! - dok sirota Srbija, nevina kao Adrijen, drhti pored ringa.

Vučić je postao prvak grandiozih amaneta, čuvar vječnih istina, i ruku na srce, serator kakav se još nije rađao u regionalnoj politici. On je vitez jednog osvježenog nacionalizma u svom punom zamahu. Ko ne vjeruje, neka pogleda oko sebe.

Zaista, kad pogledaš crnogorski nacionalizam u povoju, nekakvo veličanje gudurskih četa i perjančki šund ispod zastave šivene u firmi Laser, DOO, Ljubuško, kad uporediš sve te nedefinisane težnje sitnih brojki sa mračnom konfuzijom vučićevske Srbije, onda vidiš ko je tata u komšiluku. Nacionalni mit koji se ni boga ne boji, naprotiv, ponaša se kao božja franšiza na zemlji, širi se u svojim paradoskalnim pravcima, za njega ne postoje pravila ponašanja, kazne, granice, a kamoli istorija i sudovi.

Zato je sasvim moguće, uz malo slavskog kvasca i mnogo zavjetnog patosa, da Ratko Mladić bude heroj. I što je još važnije - žrtva. Kao žrtva on jedino valja narodnim vođama, da ga stave pored Lazara, Draže i nekoliko košarkaških timova koje su pokrale sudije.

Sve se pred našim očima uvezuje u veliko regionalno kolo. Crkvena namjera koja glasače pretvara u pastvu, kao i opšte „narođenje“ građanske Crne Gore upravo tome služi - da se otvore vrata ogromnim uplivima iracionalnog u politiku, da se fejsbučka postistina koja hara planetom, na lokalu dosoli paraistorijskim trešom i revizijom fašizma.

Religijski simboli pušteni su u politički promet da opravdaju sve što razum ne može. Kad Maśa Milačić podigne tri skupljena prsta kao da će siromah da se prekrsti, viša sila je najniže što može biti, parkirana je kao majbah ispred nacionalne pojate i koristi se za prevoz leševa. Ovog puta to su kosti pobijenih u Srebrenici. U smrt ih je odvezao šofer Ratko Mladić. Presuđeno. Od njega će u narednim danima i godinama da grade mit. Mladi poslanici neće htjeti da prevale preko usta da je Mladić zločinac. Ćutanje će lagano preći u pohvalu ili prijetnju. Ne znam zašto, ali ovdje u pomoć prizivam Siorana: „Kad se ološ ovjenča mitom, očekujte neki pokolj, ili još gore, novu religiju“.

Preporučujemo za Vas