Jednom sam poslat na teren pod zemljom. Bio sam sakrio pralinu u džep, za slučaj da ostanem zatrpan u rudokopu. Prije silaska u zemljicu, tog hladnog jutra, zaglavila se brava WC-a beranskog kafića čije ime, nažalost, poslije petnaest godina nemam u svesci. Dok sam pokušavao da provalim napolje, mislio sam da je to loš znak, imitativna magija slučaja koji me upozorava da nisam dovoljno plaćen za rizik silaska u černozem.
Rudari su štrajkovali glađu na pola kilometra od ulaza. Lift je šklaparao, ne bih znao tačnu dubinu, ali znam da je ta grupa ljudi bila razborita i prijatna. Vidjelo se da je u tom pijuku mnogo više nego nad zemljom, da je podzemni rad transcendencija a ne puko fizikalisanje. Sjeo sam sa njima i krenuo naširoko da vezem uvertire, sve da ne bih povrijedio slavom ovjenčan simbol radničke klase, njih što gladuju i sjaje u utrobi zemlje.
Ali rudari su bili kul, Englezi bi rekli down to earth i pomislio sam da je cijela profesija takva, da rudar ne može bit loš čovjek. Prosto mi se činilo da je tu previše rizika i plućnog napora, katrana, zapaljenja i znoja da bi se razvila lisičija priroda i šporka zacopanost u sopstvenu guzicu.
A onda se kao negativ pred mojim očima sve to ocrtalo u divnom prikazu suprotnosti. Kao kad na snijegu ugledaš pseći izmet da se puši, spazio sam profesionalno dno sa ove moje, novinarske strane - kolegu koji rudarima podaje primjerak svoje novinčine, ne bi li ih uslikao i objavio na naslovnoj strani kako rudari, eto, u borbi za svoja prava i život, gladni i memlom ophrvani u štrajku, i dalje znaju da prepoznaju pravi novinski proizvod i novinarstvo koje njegov usrani medij reprezentuje.
Da nisu ti ljudi sa šljemovima bili tako čisti i uzoriti, ne bih možda ni primijetio kakav je jadnik ovaj dopisnik, fotograf, šta li je već bio…
Kako god, danas sam promijenio mišljenje o rudarima, mislim da i tamo mora da postoji ile i zločestva, što valjda povlači za sobom fakat da nisu baš ni svi novinari govna.
* * *
Pastora Denisa Hola, upoznao sam u Sinsinatiju, u vjerskom centru gdje se nevoljnici bez hrane i zdravlja okupljaju kao u domu kulture. Bez krsta i tamjanike, bila je to jedna denominacijska pošalica od crkve. Ljudi kulturni, pošteni i zauzeti za bližnjeg, opremljeni plastičnim kornetima za svijeće da ih vosak ne oprlji po rukama. Ogromna sala, tri puta veća od KIC-a, blještala je na Božić, a program je bio mješavina skečeva i pjesme u slavu animiranog Hrista koji je čuda radio na video bimu.
Hrist je bio bijel, a pastor Denis crn. Putovao je nekad u Čehoslovačku, sin mu je bio juniorski reprezentativac Amerike u fudbalu, tako da je znao dosta o Evropi, mnogo više od osrednjeg popa na Srednjem Zapadu. Odmah smo se dotakli rase, a čega bismo drugo, odmah je krenulo prepoznavanje, tlačenost, glad, Denisovo čikaško djetinjstvo u getu, balkanski rat devedesetih i kao kruna rudarski hljeb predaka težaka.
Pastoru Holu sam preveo Janka Đonovića i kad smo se sljedeći put sreli, u restorančiću Panera bred, pročitao mu cijelu pjesmu, sa opravdanim izuzećem stihova: „baština zaledinila, zakoravila/ a vo Plavonja sa Strbine muklo/ rikne katkad alugom gustom…“
Denis je saslušao, zatim se nadvio preko stola i pozvao me da učinim isto: Pročitaj sad još jednom, za mene.
Prije maski, grotesknih zabrana i konačnog pada svake intime u jamu javnog novoprostora, prije korone, čela su nam se gotovo dodirivala:
When the day is done
all carbide lights are gone,
the soil throw them back,
and they are all black now -
Negros and Montenegrins.
* * *
U američkoj državi Montana, rudarsko groblje u Ber Kriku. To bi u prevodu bilo, u Međeđi. Tužan skup granita i jezičke dijahronije. Tamo se miješaju stari padeži i ćirilični relikti, skupa sa prvim američkim jotovanjem i slovenskim lamentom. Tamo su nadgrobne ploče Crnogoraca, rudara i njihove djece. Groblje je napušteno jer odavno nema rudnika zbog kojeg bi postojao grad. Na jednom mjestu piše da je neki R.V. umro od delirijum tremensa. U toj boljci vizije su lažne a tijelo popušta pod gorućim raspadom nerava, u prividu mreža i buba, paučine i miševa, prije ropca i zelene pjene.
Jesu li ti ljudi imali naciju, dok su nestajali? Mislim na posljednje minute. Jesu li žudili dom, ili su digli ruke ka nebu i otišli dovraga nijemo, u paničnim kontrakcijama i povraćki? Kad su gledali kako im djeca umiru u mukama, jesu li mislili na pragove roditelja, ili su buljili u američke doktore, nemoćni i tupi?
Posljednji minuti tih lica mučna su riznica nacionalne istorije. Oni su otišli da se upišu u radništvo svih zemalja, kao nekakvi španski borci sa krampom, i ponekad ih se valja sjetiti. Crna Gora je potrošila dovoljno bronze u čast ratnika i vojvoda, ali upadljivo fali spomenika koji slave rad. Ne kažem da su zbog toga propale fabrike, ali jeste to neki znak.
Bonus video:
