NEKO DRUGI

Neka ne ulaze lica bez maske

Uz masku, u pravilu, stoji smiješno suvišan epitet zaštitna. Za mene je najbolji natpis na pazarskoj pošti: mogu ući samo lica s maskom! Slično ili isto stoji na ulazima banaka. Legenda kaže kako je na Platonovoj Akademiji stajalo: neka ne ulaze oni koji ne znaju geometriju

849 pregleda 0 komentar(a)
Foto: Shutterstock
Foto: Shutterstock

Jedna ljubazna apotekarka u Zagrebu, čije ime ni apoteku ne mogu navesti (osjetljiva je to djelatnost) ispričala mi je nedavno kako je prošle godine, u vrijeme kad je proglašena ova pandemija, ušao u apoteku čovjek četrdesetih godina i tražio da kupi krabulju! Krabulja, šta Vam je to, upitala je. Pa ovo što treba da štiti lice od zaraze ovim virusom, rekao je kupac. Mislite, masku, uskočila je druga apotekarka, njih dvije su bile u smjeni. Mislim, ali maska je srpska riječ, pa molim da mi date krabulju, uzvratio je mušterija. Dobio je paket nebeskoplavih zaštitnih maski i čim je napustio dućan, dvije žene su mu dale nadimak Krabuljko. Otada on barem jednom mjesečno naiđe po vitamine i neki lijek, ponekad traži i maske, ali mu je sve ispalo kasno: čim ga usluže i čim on napusti apoteku, dvije se apotekarice sjete krabulje i na spomen Krabuljka nekoliko minuta im prođe u kikotanju.

To je jedna od zgoda nove svjetske stvarnosti, ispostava Zagreb. U Novom Pazaru, a svakako i drugdje (samo što iz Pazara imam svježe slike u dokaz), već preko godinu dana na javnim ustanovama stoje upozorenja da se unutra ne može ući bez maske. Uz masku, u pravilu, stoji smiješno suvišan epitet zaštitna. Za mene je najbolji natpis na pazarskoj pošti: mogu ući samo lica s maskom! Slično ili isto stoji na ulazima banaka. Legenda kaže kako je na Platonovoj Akademiji stajalo: neka ne ulaze oni koji ne znaju geometriju.

Eto, kaže mi jedan rođak, došlo vrijeme da u banke mogu ući samo maskirani. Do prije godinu i po dana ulazak u banku lica s maskom bila je zloslutna vijest. Luda smo vremena doživjeli, kaže dalje taj rođak, te se ne bi valjalo kladiti da jednog dana neće biti obavezno i lično naoružanje. Kad sam mu rekao da je u drugoj polovini 18. stoljeća za vrijeme venecijanskog karnevala zakonom bilo dopušteno nositi oružje, kao zaštitu od maskiranih razbojnika, rekao mi je, e nisam ja to tako mislio, ja sam mislio da će državne ustanove propisati nošenje oružja samo zato da pokažu kako od naroda mogu raditi šta ih volja. Maskirani narod je, napravio sam se pametan, opasna stvar: kralj Švedske Gustav Treći ubijen je za vrijeme maskenbala iz puške, nakon što su ga okružili maskirani zavjerenici. Ostala je sačuvana njegova mrtvačka maska, koju bi se moglo zvati i krabulja. Eto, zapazio je moj rođak, taj kralj je imao jednu masku živ, a drugu je dobio mrtav. Onda sam se još više raspričao pa mu kazao kako je kraljica Marija Antoaneta bila luda za maskama, pa ih je nosila i izvan balova i karnevala. Moglo joj se, kaže moj rođak, i ja bih nosao svaki dan čak i masku s rogovima, samo da imam kad.

Mi za masku imamo još sinonima: obrazina i krinka. Na stranu što potpunih, a po lingvistima, inače i objektivno, nikakvih sinonima i nema, krinka nije najbolji sinonim za masku koju valja imati na licu u svijetu posljednjih petnaest mjeseci. Krinka je više ona maska kojom se bavi psihologija, ona koja stoji na jednom kraju zamišljene osi na čijem drugom kraju stoji krabulja, do krabulje je obrazina, a na sredini osi maska. Krabulja je konkretna, maska više konkretna nego apstraktna, a krinka je više apstraktna nego konkretna. Obrazina je, kolikogod obraz imao i apstraktno značenje, skoro potpuno konkretna, jedva da ima apstraktnog "punjenja". U našem jeziku su i krabulja i krinka i obrazina stilski markirane, maska je, što kažu lingvisti, neutralna. Talijani za masku koju preko lica nosi svijet u pandemiji imaju riječ mascherina, što je deminutiv od maschera, maskica. Maschera je ono što je kod nas dalo maškare, maskaradu, nazive za karnevalsko ludiranje. (O da, na deset godina zabranjeni film "Maškarada" Boštjana Hladnika sa Vidom Jerman i Igorom Galom). Masku smo preuzeli iz njemačkog, die Maske, i čuvamo joj plural u složenici maskenbal (Maskenball). U čuvenoj satiričnoj pjesmi "Maskenbal na Rudniku", maskirani su svi, čak i autor Vojislav Ilić, potpisan kao Crni Domino. Seljak koji treba da glumi prosjaka ne mora se prerušiti, njegovo svakodnevno odijelo dobro će poslužiti, odlučuju oni koji maskenbal uređuju.

Maska kod Nietzschea jedan je od prvih tragova njegova negiranja svijeta: "Sve što je duboko voli masku. Najdublje stvari čak mrze sliku i poređenje. Zar ne bi upravo suprotnost bila ime za ono u što neki bog preruši svoj stid... Svaki duboki duh ima potrebu za maskom: još i više, oko svakog dubokog duha neprestano raste neka maska uslijed stalnog pogrešnog, naime plitkog tumačenja svake riječi, svakog koraka, svakog znaka života koji daje... Svaka filozofija skriva i neku filozofiju; svako mišljenje je i neko skrovište, svaka riječ je i neka maska."

Yukio Mishima u romanu mladih godina "Ispovijesti jedne maske" u prvom licu kazuje odrastanje učenika čija seksualnost odudara od one koju svijet oko njega smatra prihvatljivom. Buđenje njegova homoerotskog nagona s elementima sadizma i krvoločnosti s jedne prati oblikovanje i rast maske s druge strane. Ta maska čini da učenik u školi prepisuje zadatke nemajući pojma o onome što prepisuje. U tom prepisivanju oblikuje se i htijenje da se maska ispuni stvarnim životom, to jest da prepisano postane vlastito. Tako ta učenikova maska čini da njegov život bude pozornica.

Beskonačna je povijest maske i maskiranja: magije pravljenja maski, maske teatra, maske lovačke, maske mrtvačke, eskimske maske, čiju izradu nadgledaju žene, a same ih ne smiju izrađivati, maske sramote, koju su morale nositi žene brakolomnice u 17. i 18. stoljeću i njima slične kape s magarećim ušima koje su učitelji stavljali na glave zločestih učenika sve do prvih decenija 20. stoljeća. Sve njih, sve feskenine i atelane, sve đulare i bufone, pa one čudesne s imenima Arlecchino, Brighella, Pulcinella, venecijanske i sikulske, ima u vidu pjesnik sa izdvojenim mišljenjem o svijetu Eugenio Montale:

Ko zna hoćemo li jednog dana zbaciti maske

Što ih ne znajući nosimo na licu.

Zato je tako teško raspoznati

ljude koje srećemo.

Možda se među mnogima, među milionima

nalazi onaj čije se lice i maska podudaraju

i samo nam on može kazati riječ

koju čekamo oduvijek. No vjerovatno

ni on sam ne zna svoju prednost.

Onaj koji ju je znao, ako je takvoga ikad bilo

platio je svoj dar mucanjem ili još gore.

Nije vrijedilo naći ga. Njegovo je ime

bilo uvijek neizgovorljivo sa razloga

ne samo fonetike. Nauka itekako

ima prečih stvari da obavi ili ne obavi.

Chissà se un giorno butteremo le maschere

che portiamo sul volto senza saperlo.

Per questo è tanto difficile identificare

gli uomini che incontriamo.

Forse fra i tanti, fra i milioni c'è

quello in cui viso e maschera coincidono

e lui solo potrebbe dirci la parola

che attendiamo da sempre. Ma è probabile

che egli stesso non sappia il suo privilegio.

Chi l'ha saputo, se uno ne fu mai,

pagò il suo dono con balbuzie o peggio.

Non valeva la pena di trovarlo. Il suo nome

fu sempre impronunciabile per cause

non solo di fonetica. La scienza

ha ben altro da fare o da non fare.

(Novosti)

Preporučujemo za Vas