DRUGI PLAN

Revolucija koja teče

Gurnuti žrtvu strijeljanja među šetače u najmanju je ruku perverzno. Ostaviti heroja i simbol borbe protiv fašizma bez postolja, bez ijedne stepenice, znači oboriti ga u ravan obične raje i njenih zlehudih ćefova

24946 pregleda 218 reakcija 35 komentar(a)
"Ljubo is not smiling anymore", crtež B. Mandić, Foto: BrM.
"Ljubo is not smiling anymore", crtež B. Mandić, Foto: BrM.

Ajde prvo da vidimo kakav je to spomenik.

Gledao sam po bijelom svijetu sličnih kipova na promenadi, ali to su mahom bili pelivani ili lopuže što vire iz šahti. Obično se u ravni šetača postavi idilična scena iz gradskog života, par klompi, hranitelj golubova ili lokalni bard. Nema opravdanja da se na ulici nađe narodni heroj, nešto tu od početka nije bilo normalno, jer Ljubo Čupić nije gradski oriđinal. Njegov osmijeh pretežak je za selfi pripitih jarana.

Gurnuti žrtvu strijeljanja među šetače u najmanju je ruku perverzno. Ostaviti heroja i simbol borbe protiv fašizma da se snalazi sam, bez postolja, bez ijedne stepenice, znači oboriti ga u ravan obične raje i njenih zlehudih ćefova. Kad tom spomeniku najzad priđeš, vidiš da je skulptor podbacio a heroj ostao na cjedilu, pa je normalno da gonjen svojim primitivizmom i padom u ambis alkoholnih isparenja zamijeniš nesrećnu sudbinu Ljuba Čupića sa nekim svojim ličnim demonom. OK, možda to nije normalno, ali je sasvim očekivano, u Nikšiću, ljeta gospodnjeg 2021, kad četnička šubara krasi prvu glavu grada.

Izmokravanje po spomeniku ponegdje na zapadu bi možda shvatili kao psiho-socijalnu patologiju. Čovjeku koji na taj način pokušava da se olakša valjalo bi omogućiti psihološku pomoć. Odgovorno društvo takvima izlazi u susret, ne tjera ih u zatvor, već im nudi vaspitnu kaznu nižeg ranga, recimo da kupe pseću kaku sa trotoara; ili da rješavaju psiho testove i nanovo mapiraju nervnu putanju od mozga do bešike, i tako prevladaju svoje mučne fantazije.

Ljubo Čupić ostavljen je na milost i nemilost upravo takvima, poperen kao meta da se šoraju i izdrkavaju gradske prikaze. Tu je konstruktivna greška od samog početka. U tom spomeniku je sadržana jedna nepotrebna familijarizacija sa herojem, kao da je dobri odžačar, ili omiljeni šuster koji je krpio crevlje naših baka. Skromnih gabarita i prizemljen na popljuvan pločnik, junak je sveden na deminutiv, na sreski okvir, zavičajnu farsu umirućeg grada koji je nekoliko puta porađao vlastiti trg, i svaki novi put posadio po konja, labuda ili fontanu. Kao sramotni ostaci tog urbanog pobačaja, razbacani biljezi svjedoče koliko se ukus odmetnuo iz Nikšića i koliko ti simboli skupa više nikog ne obavezuju, taman koliko ni svjetla na semaforu.

Način postavljanja spomenika u Crnoj Gori je stihijski i bezosjećajan, umoljen sitnim interesima i skučenim predizbornim vizurama. Zato je ovo što se dogodilo, ovaj fiziološki rasplet koji je pronašao munju u kamenu i otvorio srca silnih antifašista zapravo posljedica ovlašnog i bezidejnog odnosa bivše vlasti prema istom tom antifašizmu u koji se danas kunu toliko da se čovjeku pripiša.

Ne kiti se Ljubo Čupić kao stari svat, ne stavlja mu se vijenac kao džokeju oko vrata, niti ga se tapše po ramenu kao lokalnog bricu i jebača. Pred Ljubom Čupićem saviješ vrat, dragi predsjedniče, pa smjerno klekneš i položiš cvijeće.

Treba učiti od najbojih i vidjeti nekoliko ulica dalje kako je uzdignuta Bogorodica na onaj krasni stub. Pa ni svetog Tripuna nisu stavili na izvol'te da ga svaka kotorska maca može očešati. Ili možda skoknuti u komšiluk, do Maribora, npr, vidjeti spomenik NOB-u, nečesovu grdnu kuglu od koje se čovjeku probudi ponos i strašna potreba da bude usisan gravitacijom tog čudesa.

Ali, to su ozbiljni ljudi i gradske uprave, nije to tema ove naše varošarije.

Pišačka epizoda iz Nikšića pokazala je pravu mjeru ideološke borbe u Crnoj Gori, svela je politiku na fiziološku potrebu. Na kraju, dobro je što se to desilo. Mokraćom je jedan čovjek oživio bronzu. Zapravo je bronza prije nego je zapišana bila mutav grumen i utvara sumnjivog rodoljublja. Tek kad se pojavila ćuna kadra za ludačko djelo, dakle pišač u našoj priči i svojevrsni spiritus movens političkog života, ljudi su osvijestili da to tamo nije samo mutav grumen, već i spomenik naprednoj ideji (kakav takav) koji se mora braniti.

Jezikom konceptuale i savremene umjetnosti može se reći da je pišač iz Nikšića zapravo dovršio skulpturu. Ona je lansirana u aktuelno vrijeme i zlatnim mlazom nanovo otkrivena. Zato hvala pišaču, hvala svim pišačima ovih dana, hvala ministarki koja šora po sindikalcima, hvala poslanici koja zaziva Arkanove ubice - sve su to šporke kaplje mokraće koja štrcka i pomaže da čeljade zna protiv čega mora biti.

Preporučujemo za Vas