STAV

Vidovdan prije 125 godina…

Danas Crkva i crkveni praznici nemaju društvenu pa ni političku ulogu kakvu su imali onda, ali mogu biti podsjećanje i podsticaj na mir i slogu

12161 pregleda 64 reakcija 64 komentar(a)
Foto: Wikimedia.org
Foto: Wikimedia.org

”U doba knjaza Nikole i knjaza Mihaila postignut je bio sporazum između Crne Gore i Srbije (1866). Ali smrću Mihailovom, poznatog pobornika za oslobođenje balkanskih naroda, za vrijeme njegovog nasljednika, kralja Milana, koji je vječito strahovao za svoju krunu i za kojeg je interes dinastije bio na prvom mjestu, između Crne Gore i Srbije je nastao otvoren razdor i uzajamno optuživanje po pitanju srpskog jedinstva. Ovo se stanje nešto popravilo za vrijeme vlade Aleksandra Obrenovića, ali su ga još uvijek pogoršavali crnogorski emigranti u Srbiji…”

Ovako piše dr Savo Vukmanović u svoj knjizi (Nikola I Petrović Njegoš - biografske crte, Cetinje 1990) opisujući istorijske okolnosti uoči znamenite posjete knjaza Nikole Beogradu, na Vidovdan 1896. A tog Vidovog dana u Beogradu, prema Vukmanovićevom opisu, bješe ovako:

”Kada je (knjaz Nikola) stupio na srpsko zemljište, o čemu ga je, po njegovoj želji i ranijem upozorenju, obavijestio (srbijanski) poslanik Simić, on je gromko uzviknuo: ‘Kape dolje!’ Potom je sam skinuo kapu, kleknuo i prekrstio se. Na beogradskoj stanici knjaza su dočekali kralj Aleksandar, vojska i ogromne gomile svijeta. Srbi su povrveli bili sa svih stana da svojim sopstvenim očima vide ‘svetilo srpsko’. Knjažev doček je bio još više uveličan što je padao na sami Vidovdan - simbolični dan narodne slave i srpskog jedinstva. Susret srpskih vladalaca bio je neobično dirljiv. Narod im je ushićeno klicao. Očevidno da su i oni sami bili duboko uzbuđeni. Knjaz je zagrlio kralja i poljubio ga. Ova pojava razdragala je beogradsku publiku kao da je prisustvovala kakvoj velikoj patriotskoj predstavi. Po riječima Slobodana Jovanovića "njoj je izgledalo kao da je ujedinjenje Srbije i Crne Gore već odavno izvršeno”.

Još je veće ovacije knjaz Nikola doživio kada je istoga dana bio u Sabornoj crkvi na parastosu kosovskih žrtava. Poslije održanog obreda i patriotskog govora mitropolita Mihaila, u crkvi, "svoj uvijenoj u crno", on je, obučen u zlatno crnogorsko odijelo i sa sabljom Nemanjića o pojasu, "kleknuo, poljubio zemlju i briznuo u plač". Na to je i sav prisutni svijet proplakao sa njim. "A kada je pjesnik himne Onamo, 'namo položio srebrni vijenac na grob knjaza Mihaila i izišao napolje, Beograđani su ga slavili... Beogradskim ulicama on je prolazio i bio pozdravljen kao novi Obilić".

Vukmanović dalje nastavlja kako su dolazak knjaza Nikole u Beograd i vrijeme provedeno u njemu dobili "značaj jednog svesrpskog praznika". Narod je ove dane pretvorio bio u opšte veselje i oduševljenje. Isto tako i knjaz je bio veseo i raspoložen. On je svuda, u narodu, vojsci, školama i u svim ustanovama, koje je obišao, doživljavao samo počasti i uvaženja. Kralj ga je imenovao za komandanta IX pješadijskog puka, a Srpska akademija nauka u njegovom prisustvu bira za svoga člana njegovog ljubimca - pjesnika Jovana Jovanovića Zmaja, koji je tom prilikom pročitao lijepu patriotsku pjesmu „Kraljević Marko i troglavi Arapin".

Na svečanom objedu koji je održan u dvoru, knjaz se toplo zahvalio kralju na dočeku. U zdravici koju mu je tom prilikom održao, iznio je i svoj političko-nacionalni program. "Dođoh iz doma u dom!" rekao je pored ostaloga knjaz...

"I dođoh na Vidovdan! A što baš ovaj dan izabrah, dan prije kobni za naše srpsko pleme? Izabrah zato da ga mili naš narod ne provede u sjeti kao do danas. Od Lazara na ovaj dan on se sjeća svih muka svojih, stradanja i robovanja svoga. Ni brojno nadmoćniji, ni urođena hrabrost razoritelja naše domovine ne biše tako fatalni za njen opstanak koliko naša nesloga.

Veličanstvo! Promisao Božja nas je dvojicu označila da smo vladari i upravljači srpskoga naroda. Proniknuti tom svetom zadaćom i najvrućom željom da to po Božjoj volji vršimo, dužni smo mi sve učiniti za plemeniti i dragi naš narod srpski koji, da se ispravi za slogom, vapije. Jer samo na domu složan narod jak je i od drugih uvažen.

I danas na ustanke vidovdanske, dragi moj brate, a pred licem miloga nam srpstva, podnašam ti izraz čist kao najprvi zrak sunca koji je jutros vrh moga Lovćena obasjao, izraz one blagoslovene sloge i ljubavi koju narod želi da među nama postoji. Zagrljeni i slogom spojeni nas će dobri srpski narod, ispredvajan, a iz tri vjere, blagosiljati; blagosiljaće nas sjenke umrlih mučenika srpskih; blagosiljaće nas roblje srpsko. On će naš primjer sljedovati, te složan sav će vjerovati jednu vjeru, vjeru spasavajuću, vjeru narodnosti.

Cijelo je srpstvo danas u duhu s nama, a što ono želi, želimo i mi dvojica. A naša je zadaća da ga povedemo pravcem njegovih težnji. Naš je narod i svjestan i pravedan. On za tuđim ne teži; on želi samo svoje i ničije osim svoje, jer je sam izrekao: Oteto - prokleto! Posjednici svega, mi smo pozvani biti revnosni sunarodnici drugih srećnih naroda na polju napretka, razvića i civilizacije...

Ja podižem ovu čašu u tvoje zdravlje, Veličanstvo, i u zdravlje srpskoga naroda”!

Naredne, 1897. godine, priča Vukmanović, na Đurđevdan, krsno ime Petrovića, kralj Aleksandar je posjetio Cetinje, iako je kralj Milan iz Beča upotrijebio bio sva moguća sredstva da mu osujeti ovaj put, plašeći ga još da će "poginuti, čim stupi na crnogorsko zemljište". Ipak, mladi kralj koji je znao ponekad i da se usprotivi volji svoga oca, kada je bio daleko od njega, nije ga poslušao. "Cijela je zemlja bila na nogama da što ljepše dočeka knjaževa gosta". Kralj je bio veoma raspoložen i govorio je docnije da se "nikada tako prijatno nije osjećao" kao na Cetinju i da će mu dani koje je tamo proveo ostati najmiliji u životu".

[Citati iz djela Sima Popovića (U Beogradu i na Cetinju, IIT, fasc. 137), Gavra Vukovića (Srbija i Crna Gora, IIT, fasc. 75) i Slobodana Jovanovića (Lične uspomene, Spomenica St. Novakovića, str. 93)]

Kraj navoda iz Vukmanovićeve knjige.

Danas, poslije 125 godina, nemamo knjaževe ni kraljeve. Živimo u građanskim i sekularnim državama. Vidovdan, ondašnji svenarodni praznik u obje države (pravoslavne monarhije) - danas je vjerski, crkveni praznik, koji bi mogao da se na državnom nivou ”praznuje radno”. Nacionalni i romantičarski Njegošev zanos izražen u stihovima ”Gorskog vijenca” (”O da mi je očima viđeti, Crna Gora izgub da namiri, tad bi mi se upravo činilo da mi svjetli kruna Lazareva, e sletio Miloš među Srbe”…) danas mora biti nezaobilazni spomenik istorije a može biti i nadahnuće - kulturno i duhovno - onim građanima koji, po slobodnoj volji, žele da sopstveni identitet vežu za tradiciju i autentičnu istoriju Crne Gore. Izvještaj koji smo upravo pročitali svjedoči da ovdje nije riječ tek samo o poeziji, već da je Vidovdan bio identitetski praznik novovjekovne Crne Gore i očigledna tematska veza sa Srbijom.

Ono što je meni ovdje najljepše jeste manifestacija jedinstva ali i ravnopravnosti između dvije po duši vrlo srodne, a po konstituciji nesrazmjerne države. Ovo je inače bio zanimljiv istorijski momenat kada je Srbija imala prozapadno orijentisnog vladara, a istovremeno - mi u Crnoj Gori rusofila na tronu (koji je i u ovu gore opisanu posjetu Beogradu došao prethodno boraveći u Rusiji). A zašto pop piše o tome? Pa eto, tada je vezivna energija dvije države, ali i preduslov međusobnog uvažavanja i moguće ravnoteže očigledno bio njihov identični duhovni život. Pomjesni praznik Vidovdan im je bio zajedničko nadahnuće, taman koliko i od njega univerzalniji Đurđevdan. Drugim riječima - to što su vladari obje države disali istim duhom, kako pravoslavlja tako i srpstva, ničim nije narušavalo uzajamno poštovanje i očuvanje njihovih specifičnosti.

Danas Crkva i crkveni praznici nemaju onakvu društvenu pa ni političku ulogu kakvu su imali onda, ali mogu biti podsjećanje i podsticaj na bratsku ljubav, mir i slogu bez kojih teško da možemo biti ljudi. Ljubav, mir i razumijevanje kako prema našim precima, tako i prema našim savremenicima. Ovaj nas Vidovdan može podsjetiti na jednu od najlješih pjesama blaženopočivšeg mitropolita Amfilohija koja počinje stihovima: ”Vidovdane, moj očinji vide, Tobom vidim što drugi ne vide…”

Pjesma je nastala 1989. Ne smatram je pjesmom koja dijeli ljude na ”ove” i ”one”. Na one koji nešto vide i druge koji (isto to) ne vide. Prije je doživljavam kao poziv da se mi sami izborimo sa sobom. Da u pojačanoj svjetlosti praznika, Božijeg dana, sagledamo i neke stvari koji ni mi sami nijesmo u stanju da vidimo u monotoniji svakodnevice.

Autor je rektor Cetinjske bogoslovije