DRUGI PLAN

Jugoeskapizam!

Neće se uobličiti u politički pokret? Pa i ne mora, ali neka rovari kroz kulturu pobune, neka bude žurka među odabranima i preživjeli stilski maksimum jednog podneblja

26383 pregleda 200 reakcija 31 komentar(a)
Volim sve što ne vole mladi, Foto: Br. M.
Volim sve što ne vole mladi, Foto: Br. M.

Kao dječak maštao sam da me ne mogu uhvatiti, da bježim kroz šumu i skrivam se danima, sa prstom na obaraču i setom vojnih konzervi. Himna mi je bila buđenje i povečerje, bio sam mali mužjak bez traga i glasa, svjestan samo protivnika. Bježao sam bez razloga, u idilu osamdesetih, okrenut skrivanju i mašti, mom skromnom vidu unutrašnje borbe.

Teroristi su bili divni dugokosi ljevičari, vozili su motore, pucali u zidove poput Ilije Šoškića, a ja sam se skrivao i borio protiv zla, sa nekoliko uzvišenih misli o ljubavi, majci, domovini, i svemu što je gutao mrak ranog puberteta.

Nisu me uhvatili, zalud helikopteri, volovska upornost zlikovaca i hunta za petama. Moj san bio je da umaknem, da me većina ne dosegne, jer sam iznad, na granama, dok oni nemoćno traže dolje. Crtao sam mape u prašini, gledao preko ramena. Niko me nije pratio, osim vjerna momčad, drugovi ispred zgrade, djeca socijalizma sa kojom sam se mogao igrati otpadnika, ali dozirati igru, da ne ugrozi komfor porodičnog ručka.

Vremena se mijenjaju, ćelije tijela umiru i ustupaju mjesto novim ćelijama. Nove luče oblandu struka i diktiraju prve oblike kostobolje. Pristupio sam srednjoj dobi i volim sve što ne vole mladi. Stare televizijske serije i ranog Steva Žigona. Prije neko veče nisam mogao da spavam nakon Krležine Maskerate. To nije nostalgija, to ja bježim u vrijeme prije svog rođenja. To je jugoeskapizam.

Bježim unazad do ranih Berkovićevih filmova, prvih rola Ljube Tadića, zavlačim se u tabu prenatalnog i opet se od buke skrivam kao onaj isti dječak u šumi. Primjećujem da su u realijama umjetničkih djela stare zemlje vrijeme i prostor pothranjeni baš kako to meni treba. Osjetio sam taj ugođaj prije neki dan na izložbi Eda Murtića u Meštrovićevom paviljonu. To je bilo lektirsko bježanje doma, u staru Jugoslaviju, u uređen sistem znakova, po svaku cijenu i preko svih besmislenih granica koje tvrde suprotno.

Retrospektiva Eda Murtića u Zagrebu
Retrospektiva Eda Murtića u Zagrebufoto: Br. M.

Nedavno sam se obreo u Sloveniji i vidio da mlađi ljudi lako prelaze na engleski jezik dok orbanoid Janez Janša bljuje vatru na sve što je jugoslovensko kao da je prokleto. Umjesto da zbog toga budem tužan mogu reći nešto suprotno - ako jedan lukavi populista koristi Jugoslaviju kao babarogu nakon punih trideset godina, ako je predstavlja kao nepomenicu i ideju opasnu za njegove desne uzlete besmisla, onda to može da znači samo jedno - da je Jugoslavija iznad Sutle još živa, da je validna politička fikcija koja poput glogovog kolca plaši ovog slavnog političkog vampira.

Kaže mi jedna dobra slovenska duša da će Janša na sljedećim izborima biti poražen i da je preuzeo vlast samo zato što su glasači bili lijeni a koalicije bez principa. Stanje je navodno toliko nenormalno da bode oči svakome, pa se rađa jedan novi polet slijeva koji liči na opštu pobunu protiv Trampa. Ne razumijem ti se u politiku, druže, rekoh mu, ali mi se sviđa kad vidim da nije Crna Gora poludjela sama, da se crveno i crno sudaraju i na Tromostovlju, kao i svuda gdje je evropski uticaj oslabio, pa su preko Orbana, Putina ili nekog šestog, krenule lokalne metastaze.

Ta je bagljava EU koju niko ne benda zapravo je dozvolila da se opasna podsvijest Balkana ne samo razigra i sačuva u svom poratnom kontinuumu, već da krene prskati po svojim istorijskim granicama prema Budimpešti, Emoni i Beču, što moj prijatelj vidi kao alarm i siguran znak da će Brisel nešto preduzeti, konačno nastupiti kao Alfa i spasiti nas donje.

Kako god bilo i šta god čiča Brisel uradio - samo Jugoslavija. To je unija koja postoji u mom političkom biću i drago mi je da još nervira svoje dželate, da je pamte i strecaju od silovitih uzleta nauke, duha i društvene prakse, bez pandana u istoriji malih poluraspadnutih država koje su nastupile. Samo neka podmeću non-pejpere, promašili su metu. Jugoeskapizam nije politički program, to je korak dalje od političke banalizacije prošlosti i jugonostalgije; više je to jedna higijena duše, autodiktat iz dobrog vladanja, potreba za normom humanizma i držanje posljednje linije odbrane.

Neće se uobličiti u politički pokret? Pa i ne mora, ali neka rovari kroz kulturu pobune, neka bude žurka među odabranima i preživjeli stilski maksimum jednog podneblja.

Jugoeskapizam - jer smo isti, i zarobljeni. Mislite o tome.

Bonus video:

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nisu nužno i stavovi redakcije "Vijesti")