Tržišni kapitalizam je na optuženičkoj klupi. U Velikoj Britaniji lider Laburističke partije Džeremi Korbin optužuje neoliberalizam za to što je sve više beskućnika, što su djeca osuđena na život u siromaštvu, što plate padaju ispod egzistencijalnog minimuma. Konzervativna premijerka Tereza Mej odgovara tako što potencira kolosalni potencijal otvorene, inovacione, tržišne ekonomije. Slični “procesi” događaju se u čitavom svijetu.
Prije četvrt vijeka izgledalo je da su sporenja oko preimućstva ekonomskih sistema - socijalizma pod državnom upravom ili liberalne demokratije s kapitalizmom - okončana. Nakon raspada SSSR-a pitanje je bilo zatvoreno - ili je, barem, tako izgledalo.
Ali od tada je rast Kine opovrgao mišljenje da je državna planska strategija uvijek osuđena na neuspjeh, a još je i svjetska finansijska kriza učinila očiglednom opasnost od neadekvatno regulisanih tržišta. Među zemljama sa najbrže rastućom ekonomijom u 2017. godini samo mali broj njih ima slobodno tržište - Etiopija, Uzbekistan, Nepal, Indija, Tanzanija, Džibuti, Laos, Kambodža, Mjanmar i Filipini. Uz to, mnoge zemlje sa tržišnom ekonomijom pate od usporavanja tempa rasta i brzog porasta nivoa nejednakosti.
Na tom fonu neki političari prestali su da brane tržišni kapitalizam, pozivajući se na rast ekonomije ili pogodnosti globalizacije. Umjesto toga oni su počeli da govore o poboljšanju perspektiva ličnih života. Na primjer, Mej postojećem sistemu pripisuje smanjenje smrtnosti djece, produženje očekivanog trajanja života, smanjenje ekstremnog siromaštva, povećanje raspoloživih prihoda i dostupnost obrazovanja, a takođe i veliki pad nivoa nepismenosti.
Ipak, takve izjave ne odgovaraju činjenicama. Počev od smrtnosti majki. I većini zemalja svijeta dostignuti su veliki uspjesi u povećanju bezbjednosti prođaja. U periodu od 1990. do 2015. Albanija je smanjila smrtnost majki sa 29,3 na 9,6 na 100.000 živorođenih. U Kini, zemlji koja je model državne ekonomije, isti pokazatelj je smanjen sa 114,2 na 17,7.
Istovremeno, u SAD, zemlji koja je model demokratije i tržišne ekonomije, registrovana je suprotna tendencija: smrtnost majki ovdje raste - sa 16,9 u 1990. na 26,4 u 2015. godini (na 100.000 živorođenih). Podjednako šokira podatak da su se morbiditet i mortalitet među bijelim (nehispanojezičnim) muškarcima i ženama srednjih godina u SAD porasle u periodu od 1990. do 2015. Tvrdnja da tržišna politika pomaže da se “pobjedi nepismenost”, takođe je pogrešno. U Engleskoj je oko 15% (5,1 miliona ljudi) do danas “funkcionalno nepismeno”, to jest njihov nivo pismenosti ne prelazi nivo pismenosti očekivane kod djeteta od 11 godina. Nedavna anketa u Škotskoj pokazala je da je na djelu pad nivoa pismenosti: manje od polovine škotskih trinestogodišnjaka i četrnaestogodišnjaka zna dobro da piše. Ako na Google-u ukucate “uspješna kampanja povećanja pismenosti”, vaš ekran preplaviće izvještaji o Kubi, koja je dostigla zapanjujući rast nivoa pismenosti. Sistem te zemlje teško je nazvati tržišnim. Argumenti konzervativaca, koje tako krasnorječivo iznosi Mej, sadržani su u tome da je tržišna ekonomija, koja funkcioniše u okvirima odgovarajućih pravila i propisa, najveći pokretač kolektivnog ljudskog napretka koji je ikada postojao. A ako je ta tvrdnja tačna, onda se može izvući samo jedan logičan zaključak - nešto ne radimo kako treba.
Kakve su onda mjere potrebne da se situacija ispravi? U čitavom političkom spektru predložena praktična rješenja izgledaju prilično jednolično. Osim toga, bez obzira na aktivnu demonstraciju različitosti pozicija, razlika između lijevih i desnih po tom pitanju je, kako se i moglo pretpostaviti, nestala. U Britaniji se kao priopritet predlaže garantovanje investicija i rast u čitavoj ekonomiji, a za to je potrebno da se umiješa država. Korbin propagira ideju formiranja Nacionalne investicione banke i Fonda obrazovanja radi mobilizacije državnih investicija i stvaranja dobrih radnih mjesta i progresa. Mej, sa svoje strane, predlaže industrijsku strategiju za promovisanje “rasta ekonomije u čitavoj zemlji”, koja bi pomogla da se “lokalni uspješni projekti pretvore u nacionalne izvozne šampione”.
Kao drugo, rukovodstvo privatnog sektora treba da se promijeni da bi se stalo na kraj kratkoročnom razmišljanju, izbjegavanju poreza i drugim oblicima oportunizma i ličnog bogaćenja. Ovdje se Korbin usredotočio na odgovornost u korporativnom rukovođenju, a Mej poziva da se radnicima i akcionarima da više prava u donošenju korporativnih odluka, a takođe i stimulišu velike kompanije da razmišljaju o dugoročnoj perspektivi.
Treća promjena - povisiti isplate zaposlenima i poboljšati uslove rada. U Britaniji, uprkos rastu ekonomije, plate padaju (za 10% od 2007. do 2014. godine). Korbin obećava da će preduzeti mjere koje poslodavcima ne bi dozvolile da i dalje smanjuju plate i pogoršavaju uslove rada. A Mej govori da “svaki rad mora biti fer i dostojanstven, te da mora ostavljati mjesta za razvoj i samorealizaciju”. Oboje političara govore o važnosti povećanja kvaliteta stručnog usvršavanja i tehničkog obrazovanja.
Kao četvrto, Vlada Britanije se mora pozabaviti krizom stanova u javnom vlasništvu. Tokom 1950-ih i 1960-ih godina u prosjeku je građeno oko 300.000 domova godišnje, a sada je ta cifra manja za više od dva puta. Korbin predlaže da se revidiraju pitanja socijalnog stanovanja, kontrola zakupa, program renoviranja za stanovništvo. A Mej je objavila da će se formirati fond od 2 milijarde funti (2,62 milijarde dolara) za igradnju novih stambenih zgrada. Najzad, Britaniji su potrebna efikasnija pravila i propisi, s tim što bi privatizovani objekti komunalne infrastrukture pružali jeftinije i sigurnije usluge. Korbin optužuje kompanije da isplaćuju veće dividende akcionarima dok se infrastruktura urušava, servis pogoršava, a poreska plaćanja preduzeća su premala. Mej obećava da je gotovo sa “predatorskim cijenama za struju i gorivo”.
Ortodoksija, koju su uspostavili Margaret Tačer i Ronald Regan 1980-ih (smanjenje uloge države nakon decenija rasipne politike glomazne vlade) završila je na optuženičkoj klupi. Sada se rađa novi konsenzus: za povećanje tempa rasta i širenje perpektiva potrebna je aktivnija i efikasnija država. Uostalom, porota još zasjeda i neizvjesno je da li će vlastima dati alate i podršku koji su im potrebni za rehabilitaciju optuženog.
Autorka je dekanica Vladine škole Blavatnik; osnovala je Global Economic Governance Program na Univerzitetu Oksford
Copyright: Project Syndicate, 2017.
Bonus video:
