PANDEMIJA

Osnovna prava nisu privilegije

Od početka vakcinisanja protiv korone raspravlja se o pitanju: šta posle vakcine? Da li država vakcinisanima može da ograničava život tamo gdje to nije neophodno?

2433 pregleda 1 komentar(a)
Foto: Reuters
Foto: Reuters

U trenutku u kojem je počela diskusija o ograničenjima za vakcinisane, počela je i kontradebata: smije li država da diskriminiše nevakcinisane? Spor postaje sve žešći.

Pri tome je odgovor jasan: država ne smije da ograničava osnovna prava kompletno vakcinisanih osoba više nego što je neophodno. Radi se o osnovnim pravima, ne o privilegijama.

A od trenutka kada je svako dobio mogućnost da se vakciniše, ona može da nametne mjere onima koji odbijaju da se vakcinišu. Pri tome država, naravno, maloljetnima koji (još) nisu vakcinisani i zato ne mogu da budu zaštićeni, mora da pokaže put i ispuni svoju obavezu da ih (…) Slično važi i za odrasle koji ne mogu biti vakcinisani iz medicinskih razloga.

Međunarodno poređenje

Ova tema postaje izazov u svim zemljama. Francuska i Italija rade na pravilima za vakcinisane i nevakcinisane, u SAD imunolog Antoni Fauči već govori o prijetećem novom talasu korone sa do 4.000 mrtvih na dan i upozorava na opasnost od „pandemije nevakcinisanih“ - jer je premalo ljudi u zemlji vakcinisano.

Tu se radi o slobodama u smislu osnovnih prava - i o neophodnim obzirima. To se posebno vidi po sve većem broju zemalja u kojima se vodi diskusija o obavezi vakcinisanja za medicinsko osoblje - ili je ona već uvedena; pomenimo Italiju i Francusku, Englesku, Mađarsku i Grčku. To što medicinskog osoblja koje neće da se vakciniše najviše - i previše - ima tamo gdje su desničarski populisti i teoretičari zavjere posebno jaki, govori nešto o motivima mnogih kritičara.

Pravila za medicinsko osoblje pokazuju te međuzavisnosti. To osoblje je u vrlo tijesnom kontaktu sa ljudima, i to baš sa ugroženim ljudima. Upravo zato je s pravom počela vakcinacija onih koji rade u klinikama i domovima.

Pravna dilema

Već postoje predlozi kako bi mogla da izgleda razlikovanje vakcinisanih i nevakcinisanih na fakultetima. Vakcinisani bi mogli da prisustvuju takozvanim hibridnim manifestacijama, a nevakcinisani - preko „Zuma“. Obe grupe bi tako pratile predavanja. Tu ne postoji obaveza ravnopravnog tretmana. Prema tome, zašto da ne?

Pri svemu tome je jasno: država nikome ne može da zabrani osnovne načine učestvovanja u društvenom životu. Ali, u pandemiji, u okviru neophodnog, svakome može da nametne obaveze: nošenje maske prilikom kupovine ili u sredstvima javnog gradskog prevoza. Takve stvari onda mogu da važe - za sve.

Put do državne obaveze vakcinisanja bi bio pravno duži, i kao što je to uvijek slučaj sa pravnim sporovima - nepregledniji. Privatne firme, međutim, već mogu da djelaju dosljednije: svaki organizator koncerta, svaki ugostitelj, svaki hotel i zabavni park bi - dokle god ne pretenduje na monopol - mogao da traži potvrdu o vakcinaciji. U slučaju dvoumljenja, to moraju da rješavaju sudovi. Ali niko ne može da obaveže jednog ugostitelja da u svojoj kafani u zatvorenom prostoru uslužuje nevakcinisane osobe.

Moralno pitanje?

Onaj ko vakcinaciju vidi u carstvu proizvoljnosti, uklanja sjećanje na veoma ozbiljne faze pandemije: na - stvarno ili prijeteće - preopterećenje medicinskog staranja u mnogim zemljama, pa sve do kolapsa struktura, do posljedica koje se mogu očekivati po mladu generaciju, o kojoj neki već govore kao o „izgubljenoj generaciji“, pa i rastuća socijalne i ekonomska pomjeranja.

Jasno je: sve to govori u prilog moralnoj obavezi vakcinisanja. Političari ponekad govore previše i prebrzo da bi pravili razliku između etičkog zahtjeva i zakonske obaveze vakcinisanja ili drugim omogućili da naprave tu razliku. Zasad važi: ako vakcinisani u djelovima društvenog života budu slobodnije tretirani, to će moći i da se moralno obrazloži.

(Deutsche Welle)