STAV

Da li je Aida dobrodošla na Žabljak

Ovakvo stanje u našem društvu nije nastalo preko noći i biće potrebno puno vremena da se ono promijeni. U tome nam od pomoći mogu biti i filmovi. Filmovi koji donose katarzu

3185 pregleda 3 komentar(a)
Foto: FB
Foto: FB

Ovogodišnji Green Montenegro filmski festival, prema zamisli organizatora, trebalo je da otvori kratki film „Gore i more“, na kojem sam radio u okviru projekta Centra za građansko obrazovanje i partnera (uz podršku Delegacije Evropske unije), da bi zatim bio prikazan film Jasmile Žbanić „Quo vadis, Aida“, koji je, nakon premijere u Veneciji, nagrađen na više evropskih festivala, a bio je nominovan i za nagradu Američke filmske akademije. Ovaj film, sa izuzetnim srpskim glumcima, pozitivno je ocijenjen i od ozbiljne kritike u Srbiji.

Reagovanje lokalnog odbora jedne političke partije, pak, uz terciranje iz opskurantskih krugova, uzrokovao je da se „Aida“ povuče iz programa koji će biti predstavljen na obali Crnog jezera. Organizator se, pod pritiskom i pred nagovještajem incidenata, odlučio da film bude prikazan preko festivalske platforme; da se, dakle, potencijalnim gledaocima omogući jedna vrsta anonimnosti. Na ovaj koncept festivali su se, podsjetimo se, nevoljno odlučivali u prethodnoj godini, prinuđeni da zbog rastuće epidemije odustanu od bioskopa kao mjesta okupljanja. Da li će gledaoci na ovaj način film doživjeti sa manje intenziteta, da li će biti manje uzrujani ili emotivni, najzad, da li će to umiriti one koji smatraju da bi na velikom platnu ispred stoljetne šume ove slike u pokretu uzrujale posjetioce nacionalnog parka?!

Ako se dobro sjećam, u jednom Šabrolovom filmu junakinja koja želi da trči stazom kroz šumu pita da li je to bezbjedno. „Da, jeste“, dobiće odgovor, „ali ko primijetiš da ti neko ide u susret, za svaki slučaj ti se skloni u stranu. Možda je čovjek.“

Pravo svakog organizatora i selektora je da sastavi program festivala prema sopstvenom osjećaju i kriterijumima. Bio sam u toj poziciji više puta i znam koliko izbor nekad nije jednostavan, naročito kada se suočavate sa ograničenjima kada su u pitanju finansije, rokovi, planovi distributera i sl. Pravo je javnosti da o svakom izboru ima svoj stav, kao što ste i sa filmom izloženi svakom od gledalaca, naročito u vremenu u kojem je, u anonimnosti komentara na portalima i društvenim mrežama svako dobio pravo glasa, a da ga to ne obavezuje ni da bude upućen u ono o čemu govori niti na elementarnu pristojnost. Ne postoji film koji se ne može kritikovati, ali je pretpostavka za to da prvo omogućite da se film vidi. U tome je osnovni promašaj reagovanja partijskog aktiva. I ništa novo, reklo bi se. Nerijetko se o filmu najžustrije izjašnjavaju oni koji ga nijesu ni pogledali. No, u tom tekstu - koji je zapravo ono što je ovdje uznemirujuće - iznosi se i nedopustiva generalizacija, koja istinski stigmatizuje jedan narod, odnosno onaj dio koji živi na zadivljujućem području Žabljaka.

Neko je, naime, sebi dao za pravo da tumači razum i osjećanja, kako su prebrojali, „1474 građanina koji su se na popisu izjasnili kao Srbi“. Ne mogu da zamislim nijednu partiju, niti bilo koju drugu organizaciju, kojoj bi duhom prisutan čovjek dopustio da u njegovo ime donosi sud o stvarima u koje nema ili mu se ne dopušta da ima sopstveni uvid.

„Istorija je lekcija neljudskosti“, kaže Sioran u „Brevijaru poraženih“. Ovakvo stanje u našem društvu nije nastalo preko noći i biće potrebno puno vremena da se ono promijeni. U tome nam od pomoći mogu biti i filmovi. Filmovi koji donose katarzu, u onom značenju tog pojma kakvo je uspostavio Aristotel u svojoj Poetici.

Za početak, nijesu za to dovoljne rezolucije. Potrebno je zrno ljudskosti.

Autor je filmski reditelj

Preporučujemo za Vas