ZAPISI SA UŠĆA

Pablo iz mog sokaka

Ljudi sa ovakvim poremećajem zahtijevaju divljenje, ne podnose kritiku, ne razumiju osjećanja drugih, ali su nenadmašni u tetošenju sopstvenih duševnih mjehurića. Sebe uzdižu time što će druge uniziti. Ovo je njihovo vrijeme

3554 pregleda 40 reakcija 3 komentar(a)
Foto: FB
Foto: FB

Da li je dobro kada umjetnici o sebi misle bolje nego njihovi savremenici? Vjerovatno je to strategija preživljavanja, pozivanje na neumitni sud budućnosti koji će ismijati slijepe savremenike i verifikovati genijalnost neshvaćenog umjetnika. Ako je suditi po tome, često sam bio okružen suštim genijalcima.

Genije iz komšiluka

Jedan od njih doselio se osamdesetih u moju zgradu. Imao je teški crnogorski naglasak, brkove i logoreju - umio je da priča bez tačke i zareza, a izuzetnu frekventnost u lokalnom vokabularu imala je zamjenica “ja”. Ta mala riječ je bila ventil kojim je on spajao spoljašnji i unutrašnji svijet - iz okoline je uzimao gorivo za svoj ego da bi ga poput balona naduvao i podigao svojom verbalnom hiperventilacijom. Nizao je riječi o junačkim djelima koja su bila urađena nekada davno, naravno, na drugom mjestu, ili će tek uslijediti. Prije nego što je otišao pred matičara sa djevojkom iz naše varoši studirao je likovnu pedagogiju u crnogorskom gradu poznatom po pivu. Bio nastavnik likovnog, ali i mnogo više od toga. Još tada je u sopstvenim očima bio važniji od Pikasa, Kandinskog i Šagala zajedno.

Izgubio sam ga iz vida, kada su devedesete razorile i komšiluk u kojem smo živjeli i zemlju u kojoj smo se rodili. Javio mi se poslije tri decenije. Došao je do mog telefonskog broja i profila na jednoj od društvenih mreža. Čuli smo se. Glasom koji kao da je bio zamrznut u osamdesetim objasnio mi je da ima kućerinu u glavnom gradu, da je uspješan po svim tranzicionim kriterijumima, da ga hoće slava ali ga ni pare ne zaobilaze.

Avetinja iz prošlosti

Bio sam prinuđen da se povremeno elektronski dopisujem sa hvalisavcem. Vrlo brzo sam morao da se sjetim da je njegov najveći talent tvrdoglava, agresivna hvalisavost. Za razliku od “brbljivca iz Luisvila” kako su nazvali Kasijusa Kleja koji će docnije postati Muhamed Ali, on nikada nije prešao sa riječi na djela. Epski staromodan, sa čaplinovskim brkovima, još kao mlad čovjek izgledao je anahrono.

Tada, u bosanskoj provinciji, volio je da se miješa u stvari u koje se nije razumio. Jedna od njegovih omiljenih zabluda je bila - košarka. Tvrdio je da je daleko od tog mjesta trenirao u nekom jugoslovenskom prvoligašu. Pokušao je to i dokazati kao trener lokalnog kluba u nastanku. Problem su bile pokazne vježbe. Po pokretima je ličio na Pink Pantera iznenadno napadnutog parkinsonizmom. Ništa ni sa čim nije bilo u koordinaciji.

Najupečatljiviji potez, po kojem ga pamte svi basketaši kasabe, bio je pokušaj da dohvati jednu loptu koja je u sporom luku izlazila preko ivice betonskog igrališta. Kao na usporenom snimku mahao je rukama za sve nedostižnijom loptom, a onda se kao daska zalijepio za beton. Posljedica je bila - lom podlaktice.

Poslije je sa gipsom na ruci pričao o svom dramatičnom žrtvovanju, koje je unijelo preokret u važnu utakmicu. Zamišljam ga dok tom rukom danas slika. I to baš onako kako je igrao košarku.

Gola Savina i dekorativni kič

Ono što sam u serijskim porukama na pametnom telefonu saznavao o mom bivšem komšiji nije mi ga učinilo simpatičnim. Naizmjenično mi je slao fotografije golih starleta, fotografije svojih umjetničkih djela i poprilično tupave viceve iz interneta. Još iz davnih dana sam znao za jadac: ako komšiji pružiš prst iščupaće ti šaku. Zato nisam reagovao ni na golišave dame ni na njegovu umjetnost ni na viceve. Počeo je sa insertom iz “Čuda neviđenog”. Naravno, Savina Geršak kao od majke rođena pred očima monaha, ali je vrlo brzo prešao na instagramsku golotinju djevojaka koje bi mu mogle biti unuke.

Ipak, veći pornografski efekat (čuđenje i pomalo zgražavanje) izazvao je predstavljanjem svog šarolikog likovnog opusa. Očerupao je “Petla” Marka Šagala, skoro doslovno iskopirao ptice jednog tuzlanskog umjetnika čiju sam izložbu posjetio još osamdesetih. Fotografisao se u pozi Pikasa - mornarska majica, dlanovi na uvid. Jahao je na “Plavom jahaču”, od Kandinskog preuzeo geometrijske forme koje podsjećaju na notne zapise. I tako u beskraj.

Ponekad bi me direktno prozivao. Tražio je od mene da mu se divim. “Pikaso je za mene" - hm, hajde da ublažim njegov sočan rječnik - “vaginalna magla”. “Krv mi je crnogorska, ja sam svjetski umjetnik”.

Kurčenje kao umjetnički stav

Prvo sam mislio da se ovaj lik šali. Ali sve češći verbalni izgredi nisu ostavljali mjesta sumnji: “Organizuj mi izložbu da pokažem tim tvojim kakav sam genije”.

Ne znam da li je u pitanju „Hubrisov sindrom“, perceptivni poremećaj od kojeg obolijevaju moćnici - svjetovnu moć ovaj čovjek nije nikada imao, a za duhovnu nije ni dovoljno obrazovan ni dovoljno inteligentan. Ili je riječ o hipertrofiranoj ljubavi prema sopstvenom liku, nastaloj negdje na zavičajnom putu Pljevlja-Nikšić-Cetinje? Zaista ne mogu reći da li je suština tog budalastog ponašanja neka vrsta narcisoidnog poremećaja ličnosti ili naprosto urođeni bezobrazluk. Biće da je u pitanju neka mješavina čija je receptura komšijina najveća tajna.

Ljudi sa ovim poremećajima traže nepodijeljenu pažnju i divljenje, ne podnose kritiku, ne razumiju osjećanja drugih, ali su nenadmašni u tetošenju sopstvenih duševnih mjehurića, pompezni su u pokušaju da sebe uzdignu time što će druge uniziti.

Pošto sam nekoliko decenija proveo u druženju sa pjesnicima, samozvanim ili istinskim, novinarima, osrednjim ili odličnim, nepoznatim muzičarima i darovitim slikarima, mogu na osnovu iskustva reći da sam u stanju razaznati kakav ih starorimski Genij prati kroz život. Manje ili više kreativni ljudi doduše vole da boemski mlate dlanovima po površini života ne bi li na njoj, kao na vodi u kadi, proizveli pjenu koja će je uljepšati. Ali najbolji od njih, oni sa najvećim dometima, nisu imali potrebu da svoje djelo zastupaju kao loše balkanske kopije holivudskih agenata. Istinske kreativne duhove više zanima dijahronijski dobačaj njihove umjetnosti, domet kroz vrijeme, od samoreklame. Šepurenje bez samoironije i oni su smatrali ruralnom devijacijom u primitivnim karakterima.

Komšija, ni mrtav ni živ

Šta da radim sa Pikasom iz mog davnašnjeg haustora? Ništa. Ovo je njegovo vrijeme. Samo u ratnom rasulu i posleratnoj grabeži takvi tipovi su mogli da dobiju prostor i prilike koje im njihov oskudni talent u normalnim okolnostima nikada ne bi obezbijedio. Samo kloaka društvenih mreža, umjetnički neobrazovani novinari i površni mediji mogu progutati njegovu narcisoidnu priču kao autentičnu. Njegova zvanična biografija je prožeta fikcijom. Navodne izložbe u Njemačkoj kojima nema traga ni na internetu ni u stručnim časopisima.

Časopis “Kapital” je sedamdesetih otpočeo godišnje vrednovanje živih umjetnika u svijetu. Ta rang-lista pod nazivom “Umjetnički kompas” već sedamnaest godina navodi Njemca Gerharda Rihtera kao slikara koji je neprikosnoveni broj jedan u svijetu - ne prema cijenama slika već prema ocjeni stručne javnosti. Od mrtvih umjetnika na čelu su Endi Vorhol i Jozef Bojs.

Mog komšije nema u “Umjetničkom kompasu” ni među živima ni među mrtvima. Da je jedan jedini put čuo Rihtera, najznačajnijeg umjetnika današnjice, kako govori, začudio bi se. U jednom od rijetkih intervjua skromni Rihter je rekao: "Više ne postoje kriterijumi, šta kupujemo i prodajemo i šta kupuju kolekcionari. To se sve više srozava. Kupuju još samo zabavne gluposti”.

Komšija ionako skromnost smatra vrstom bolesti. Ali je na vrijeme shvatio da je put uspjeha - put proizvođenja “zabavne gluposti”. U zemlji bez kritičke stručne javnosti on čeprka po umjetničkom otpadu s početka 20. vijeka. Malo Pikasa, malo Dalija, malo etno-kiča. I kreće se na eklektički način nepogrešivo prema 19. vijeku.

Blentavi naš Pablo

Šalje mi ponekad fotke golišavih cura koje broje pare. On zna da je u zemlji gdje su se raspale osnovne vrijednosti dovoljno da budeš donekle zanatski dopadljiv i da tvrdiš da si veliki. U odsustvu stvarnih veličina čaršija će te, pomalo namigujući, a pomalo vjerujući, proglasiti svojim blentavim Pablom. Postjugoslovenska postmoderna jeste raj za sve vrste proizvoljnosti.

Problem su jedino ovakvi kao ja, koji pamte lik i djelo iz analogne ere. Oni kojima pred oči izlazi prizor brkatog narcisa crnogorskog naglaska, dok se jednom nogom sapliće o drugu pokušavajući da dohvati košarkašku loptu. Vidim mu ruku sa šakom koja uzalud grabi vazduh, ruku koja će za manje od trenutka proizvesti zvuk kao kad pukne prut suve leske. Tom rukom će čaplinovski vlasnik prema sopstvenim smjelim navodima docnije izvesti najznačajnije umjetničke bravure na platnu, najupečatljivije skulpture.

Nije moj Pablo našao put iz kasabice do ovog zapisa kao umjetnik, već kao tipičan palanački primjer za globalni trend po kojem bi svakojaka viralna laž rado da nas ubijedi da je naša jedina istina. I tako da nam zavuče ruku u dušu i džep. Štura epoha u kojoj se besadržajnost bez prekida inscenira kao raskoš ima svoj najostvareniji izraz u samozvanim genijima. Oni i u stvarnom i virtuelnom svijetu kao krst nose sopstvenu prekomjerno uvećanu, iskrivljenu sliku o sebi.

Preporučujemo za Vas