Nije od neke važnosti za stvar, ali neka bude rečeno: pisanje ovoga teksta prekinuo je jedan lavež. Dakle, posljednje večeri boravka u rodnom selu Grabu na Goliji, s večeri 27. jula, počeo sam da pišem odgovor šestorici čitalaca (svi su muški) na njihove julske e-mail poruke čija bi se sadržina mogla izraziti pitanjem: a zašto ni u junu ni u julu nisam napisao nijedan tekstu o evropskom prvenstvu u fudbalu. Očito su naziv ove kolumne i u njoj neki raniji tekstovi o nogometu izazvali očekivanje da ću se u vrijeme prvenstva pozabaviti tim prvenstvom. Možda me neki čitalac smatra čak i stručnjakom za nogomet, pa očekuje da iznesem, kako da kažem, svoje viđenje stvari. Odlučio sam, dakle, kao u dva ranija slučaja u ovoj rubrici, da na privatne poruke odgovorim javno. I krenem da pišem. Sam u kući, kao u onom filmu. Nakon nekoliko rečenica, bilo je kasno, pola sata pred ponoć, čujem pod prozorom kuće neobičan lavež. Jednom, pa opet, pa treći put. Toliko je bio neobičan da sam pomislio kako se neko od rođaka šali sa mnom pa podražava lavež psa. Ali, rođaka je u selu svega njih jedanaestoro i u to doba svi spavaju. Lavež mi, a nekog iskustva u tome imam, nije ličio ni na pseći ni na lisičiji, a ni na ljudski. Otvorim prozor i u osvijetljenom dvorištu vidim životinju kakvu nisam ranije viđao ni u rodnom kraju ni drugdje: nalik lisici, ali joj uši nisu šiljate kao u lisice. Viknem joj s prozora da se makne, ona ustukne koji metar, pa se okrene, stane i zalaje onako kao i prije, jednom, pa drugi put. Izađem na vrata da je vidim bliže, a ona kroz ogradu utekne u mrak. Izjutra ispričam svome rođaku Fazliji šta mi je sinoć lajalo. To ti je šakal, kaže Fazlija. Lovci posljednjih godina viđaju šakale u našim livadama i gajevima. Tako sam i sam vidio šakala, prvi put u životu i to u dvorištu kuće, pri svjetlu koje je ostalo upaljeno.
Nije od neke važnosti za stvar, ali neka bude rečeno: odgovor prekinut šakalovim lavežom sastavljam tek na Hvaru. Evropsko prvenstvo u fudbalu je, dakle, za mene bilo nezanimljivo, te nisam imao uvjerenja da išta o njemu pišem. Uredništvo ovih novina nije od mene zahtijevalo nikakav prilog o tome, pa je stvar za mene time bila laka do lagodnosti. Iako se na tom prvenstvu desilo zanimljivih stvari, golovi Perišića Češkoj i Škotskoj, te gol Modrića Škotskoj (da ostanem na hrvatskom slučaju) nešto je što ide u ljepotu ove igre. Ali je to sve malo. Nogometna igra je promijenjena, izgubila je na ljepoti, ponekad me čak odbija. Na televiziji u svako doba dana i noći ima po nekoliko prenosa fudbalskih utakmica. Opća i opšta zasićenost brzim loptanjem. A te su utakmice jako slične jedna dugoj, ponekad su više iste nego što su slične. One eliminacijske sve se češće završavaju penalima, jer su ekipe sastavljene većinom od igrača kakve smo nekad zvali balvanima, samo su ti balvani za igru brži, nekad su nepodnošljivo brzi, u toj brzini oni više ne igraju, oni se bore. Brzina je upropastila igru do nezanimljivosti. Svi igrači su na isti kalup. Oni rijetki koji nisu na isti kalup, nisu Evropljani, igraju prvenstvo Južne Amerike ili Afrike. Ali o tome se nerado piše, slavi se “evropski pristup”, evropska taktika, treneri igračima zabranjuju dribling, zahtijevaju brzo oslobađanje lopte.
U današnjem nogometanju nezamisliva je pojava igrača kakav je bio Garrincha. A bez njega fudbal ne bi bio šta jeste. Nezamisliva je i pojava igrača kakvi su bili Bobek, Di Stefano, Puškaš. Nezamisliv je i Maradona. Dakle, nezamislivi su igrači koji od balvana u ekipi grade igrače, pa onda tako oplemenjena ekipa pobjeđuje u nizu i osvaja prvenstva i kupove. Messi je jedinstven izuzetak, i to specijalan slučaj: njemu balvani služe da bolje igra, no ih on svojim igranjem oplemenjuje manje nego Pelé, nego Crujff, mnogo manje nego Maradona. Specijalni slučajevi su i Zico, Zidane i Ronaldinho, posljednji u koje nema sumnje. Ono kasnije i ovo današnje je čangrljanje pijeska na obali nakon što se povukla plima.
Moderni fudbal, kako se često zove današnji nogomet, nepravičan je i nepravedan. To jest, nepravedne su vodeće strukture toga fudbala, FIFA i UEFA. One su nepravedne u više stvari, ali za mene je najočitija nepravda skandalozno bodovanje koje su zavele: za pobjedu tri boda, za neriješeno jedan. Mnogo se koji novinar vrgnuo u misaonog mamlaza pohvalivši takav sistem. A taj sistem krši načelo vrednovanja po kojem svaka utakmica vrijedi isto bodova. U sistemu od dva boda za pobjedu, jedan za neriješeno, ništa za poraz, zna se koliko je bodova u igri. Liga od 20 klubova ima ukupno 38 kola, svako kolo ima deset utakmica, ukupno je 380 utakmica. Po pravičnom sistemu, dva za pobjedu, jedan za neriješeno, u prvenstvu je u igri 760 bodova. Na kraju prvenstva zbir bodova koje su osvojile sve ekipe iznosi 760, to se lako dobije sabiranjem bodova iz konačne tablice prvenstva. Kod sistema tri boda za pobjedu, jedan za neriješeno, ukupan broj bodova može varirati od 760 (ako se sve utakmice završe neriješeno) do 1140 (ako se nijedna ne završi neriješeno). Sistem sa tri boda za pobjedu mogao je biti nešto pravičniji kad bi za neriješeno davao dva boda. Kažem nešto pravičniji, pod pretpostavkom da se za poraz ne bi davao nijedan bod. Ni tada svaka utakmica ne bi vrijedila tri boda (neriješene bi vrijedile četiri), ali bi barem, hipotetički, bio ‘milostiviji’ prema remijima s više golova. Ovako neke tekme vrijede tri, neke dva boda, i to se ispostavlja nakon utakmice. Današnji nepravični i nepravedni sistem koji je Engleska fudbalska federacija uvela osamdesetih, a druge zemlje kasnije, zapravo je preuzeto, pa okljaštreno sovjetsko takmičarsko bodovanje iz 1936. Preuzeto je iz sovjetskog sistema samo bodovanje pobjede, a ostalo je okljaštreno. Sovjetski bodovni sistem je bio pravičan: za pobjedu tri, za neriješeno dva, za poraz jedan bod. Ondje je svaka utakmica vrijedila 4 boda, koja su bila podijeljena ekipama prema ishodu utakmice. Samo da im se ne bi prigovorilo preuzimanje rješenja iz mrskog komunizma, engleski gospodari fudbala ukrali su iz neriješenih utakmica jedan bod, a poraženog ostavili bez boda. I tako su zaveli diskriminaciju utakmica. Izgovor da će tri boda za pobjedu donijeti više golova ispunjen je samo kod najjačih ekipa, i to ne zbog bodovanja, već zbog enormnih klupskih budžeta. A u koruptabilnim ligama taj je sistem proizveo dogovornu djelatnost, znanu pod imenom “tri za tri”: ja tebe pustim da me pobijediš kad si domaćin ti, a ti mene kad sam domaćin ja. Bolje je imati tri boda nego dva.
Potom, nepravičan je, i nepravedan do odvratnosti kriterij strukture po imenu UEFA za formiranje tzv. Champions League. U toj ligi i skoro pola ekipa nije prvak u svojoj zemlji, a često prvak Evrope postaje ekipa koja nije osvojila ni prvenstvo zemlje u kojoj igra. Može se desiti da pobjednik Champions League bude ekipa koja nikada nije bila prvak zemlje u kojoj igra. To je diktat krupnog kapitala i bezobzirnog sistema koji se deklarativno zalaže za respect, a stvarno diskriminira siromašnije klubove.
Moderni fudbal je doveo do toga da igrači sve češće umiru na treninzima i na utakmicama. Pretreniranost, opterećenost. Princip više-jače-bolje ima svoje granice. Kao kod onog pjesnika koji kaže kako teror principa bolje-bolje-bolje, dovodi da ni dobro više nije dobro. Evo, prije dva mjeseca je na utakmici evropskog prvenstva umro danski igrač Christian Eriksen. On je umro, medicina je načinila čudo, vratila ga u život, ali on više neće igrati. Za to je kriv moderni fudbal.
Prije desetak godina pisac i novinar ovoga lista Igor Lasić znao bi u našu birtiju po imenu Limb doći u smeđoj majici s natpisom na dva jezika: NO AL CALCIO MODERNO (ne modernom nogometu) i dolje GEGEN KOMMERZIALISIERUNG REPRESSION UND RASSISMUS (protiv komerzijalizacije, represije i rasizma). Natpis je bio internacionalni krik onog dijela navijačke zajednice koji je osjetljiv na korupciju, političku i ekonomsku podlost. Igoru Lasiću, čija se osjetljivost za pravdu neće potrošiti nikada, ta se majica od nošenja potrošila, vrijeme je da je nabavi opet. Meni je uspomena na nju sve draža što je duža. A stvar je još aktualnija nego ranije.
Dugo bi trajalo da još obrazlažem što se držim podalje od najnovijeg prvenstva evropskih reprezentacija, priređenog tako da ide na ruku Engleskoj. I išlo je, ali UEFA nije računala s time da Italija ima boljeg golmana od Engleske i da njeni igrači bolje izvode penale.
Onih šest čitalaca će možda biti nezadovoljni ovim javnim odgovorom na njihove privatne poruke. Možda bi onaj ponoćni šakal pred mojom kućom u rodnom selu bio i njima i drugima zanimljivija tema od moje odbojnosti prema današnjem takozvanom vrhunskom nogometu, ali bi za mene taj posao bio zahtjevniji. Bio bi, jer s tom životinjom nemam neriješenih pitanja, vidio sam je prvi i dosad jedini put u dvorištu kuće. Ukupno je zalajala pet puta, triput na svjetlo, dvaput na mene. Imalo je u njenoj posjeti nešto nesporno lirsko. A moderni fudbal me tlači već dugo, ugrizao me mnogo puta, i ne znam ni za nikakvog Brehma koji je napisao dokle će.
Bonus video:
