Kakva su prava crnogorskih radnika pokazuje kuriozitet da je predsjednik Radničke partije nasljedna funkcija, s koljena na koljeno, a da je glavni domet stranke borba za prava žena sa troje djece, u narodu poznatih kao majke.
Bez volje da se žalim na račun takve partije, želim da notiram kako je radništvo u Crnoj Gori u stupici između ljevice u pjaćoti mokasinama i klero-desnice u opancima.
Time nisam rekao ništa novo, ali novo je da sam poludio pa mislim kako je radnička klasa ipak potentan politički resurs. I ne samo da je potentan, već je spreman da se uobliči, da porodi novu vrijednost među skojevcima od 30 minus ljeta, koji nisu klečali na žitu devedesetih i ne pamte zadah mlijeka u prahu.
Desilo se u Zagrebu, buknuo je požar ulijevo, mora se dogoditi jednom u Crnoj Gori, formiraće se pismen odgovor na ovu političku agoniju i jedina tačka dogovora biće nova ljevica. A jedini oslonac ljevice biće radnička klasa. Neka brunda bager krupnog kapitala i piljari popovska rabota, ne zvao se ja baba Vanga ako ne slutim dolazak generacije sa malo više muda i pameti.
Stvari su proste, pa ih neko mora formulisati. Profesor Slučaj najzad će izvesti na tablu nekog iz zadnje klupe i ovaj će kredom nacrtati mlazni avion, u njega strpati i kralja i otadžbinu i zelenaše i četnike, i poslati ih tamo đe im je mjesto, po inozemnih banja, a ođenake će se graditi novi socijalizam.
Okej, malo sam se zanio, ali ako se ne zanesem onda nema vizije, a kako više ne spadam u mladice, moram posegnuti za vještačkim rajem ideologije kako bih makar na tren zamislio pravednije društvo.
Laž je da je Crna Gora “duboko podijeljena”, to je gnusna okupaciona laž kvarne političke elite koja svakih deset godina mijenja inostranog sponzora i prodaje zemlju svaki put većoj mizeriji i po nižoj cijeni. Upumpavanjem tuđeg interesa i pumpanjem vlastitih džepova u Crnoj Gori se postaje vlast - bez razlike poklonio se novi vladika Zapadu, Istoku, voždu ili Turčinu.
Dakle, Crna Gora je vrlo plitko podijeljena, a radnička klasa duboko bez znanja, organizacije, pognute glave, jer nije sebe svjesna, jer su je ubijedili da je nacionalna, nacionalizovana, dokapitalizovana i neslobodna, da nije čak ni klasa nego mutavi društveni papak preostao od neke davno zaklane džore.
Gajim određene nade u tom pravcu, svijest se valjda ne može zazidati, shvatiće i ovdje ljudi da radnik nije plavi mantil iz čitanke, nego onaj što te uporno gleda iz ogledala. Bilo da si fanki aj ti u kul startapu đe svi đuskaju u papučama i piju čaj od mente, ili podriguješ posebnu salamu u memli kakvog magacina - ti si radnik i tebi se prilazi kao broju. Veći dio tvojih prava zbrisan je prije nego si rođen. Višak vrijednosti proizvodiš pod kapom poslodavca koji talentom šibicara kapu podiže i hop - ispod nema ništa.
Ako si se uzdao u dnevnu politiku, pogledaj oko sebe. Švalerke, kume i bratanići nove kaste već su zaposleni, a jedini dokaz da je osvježilo je hladan znoj što te probio kad si shvatio da si opet zajeban. I tu nije kraj. Postoji milion načina da te ponize, klasična primjerna sile se zapravo događa rijetko. Čak i u slučaju jurodive ministarke koja valjda još samo sebe nije otpustila, ne postoji sindikalni otpor, nego se svemu dodaje nota lažne politike, sriču se oružani ditirambi i mudruje se u zepama kraj vatre gdje se obespravljeni sjeća bijelog terora i sere unedogled o drugom Slavkovom dolasku.
Otpuštene radnike koje su apostoli mršnuli niko ne pominje, valjda zato što su radnici, pa se ne isplati duvati u anahrone diple socijalne pravde u koju nakon DPS-a niko ne vjeruje. Ali se vjeruje u poklon kovčegu i ljubljenje mrtvog, u vampirske smotre i zurle osvetnice, tu se traži nada za budućnost zemlje sabrane u duhovnom kiču i klečanju.
Crna Gora se može braniti samo kao ideja socijalnog i civilnog jedinstva, iznad kulta naroda, a crnogorstvo može biti okvirna kategorija i nacionalni minimum, priznat i voljen u cilju usvajanja viših vrijednosti pravde i slobode. Nisu Liberali bili ispred vremena zato što su bili nahijski Crnogorci, nego što su ponudili napredne vrijednosti. Na te mitinge ljudi nisu išli samo da čuju zabranjenu himnu nego rokenrol, i u tom jedinstvu kulture, nacije, pobune i gerile, nakratko je zaiskrilo nešto zdravog humora, prestupne pameti na Balkanu koji se već klanjao dželatima.
Danas je barjak klasne borbe nužan ne samo u Podgorici, ili na Cetinju, nego u svim gradovima, zato što brani pojedinca i društvo. To je stijeg koji zastupa pravo da živiš i stvaraš kao uspravan čovjek. Smijaće se prvi put kad ga podigneš, smijaće se i drugi put, dok ne uvide da proleter nije radno sredstvo već probuđeni čovjek. Tad počinje borba, tu se pisci povlače dublje u maštu, a naprijed stupaju pametniji, ako ih ima.
Moje je samo da ih pozovem, i da ih ohrabrim da istupe.
Bonus video:
