LEKCIJE AVGANISTANA

Teški bilansi “ponižavajućeg poraza”

Dobro će biti da se ukupno iskustvo rata u Avganistanu u određenoj mjeri raspravi u crnogorskoj javnosti, kao što se to uostalom čini u zemljama evropske demokratije

22713 pregleda 142 reakcija 9 komentar(a)
Aerodrom u Kabulu 17. avgusta, Foto: US AIR FORCE via Reuters
Aerodrom u Kabulu 17. avgusta, Foto: US AIR FORCE via Reuters

Dugo maskirani vojni poraz stranih saveznika u Avganistanu je posljednjih nedjelja samo dobio na ubrzanju. Talibani su već nekoliko dana u Kabulu dok se sve savezničeke vojne i diplomatske formacije povlače iz Avganistana. Dramatične scene bjekstava se nastavljaju slikama civila na putu – ko zna gdje.

U samo u jednoj nedjelji je poništeno 20 godina rata. U Avganistanu “Rat protiv terorizma” se završava pobjedom ekstremističkih snaga terorizma u nekom obliku Al kaide ili ISIS.

Predvođeni sa SAD i NATO saveznička koalicija je u tom ratu okupila više od 40 zemalja. Među njima su bili i crnogorski vojnici.

Broj žrtava – kako možemo saznati iz zapadnih izvora – se kreće od oko 2300 američkih sve do više od 100 hiljada avganistanskih, pretežno civila ubijenih od talibana, ali i američkih bombardovanja dronovima. I druge zemlje broje žrtve čija apsurdna tragičnost se sada sagledava u teškom kontekstu krajnjeg bilansa rata.

Spuštajući zastavu u Avganistanu Italijani sumiraju bilans svojih 53 ubijenih vojnika, oko 700 ranjenih, potrošenih 8,5 milijardi eura... Zbog čega, pita se u svom komentaru Lućo Karaćolo, direktor uglednog geopolitičkog časopisa “Limes”, nazivajući kraj rata “ponižavajućim porazom”. Komentari u Francuskoj, Njemačkoj, pa i u američkim medijima i stručnim publikacijma su još oštriji.

Ovi podaci se sada nalaze u sjenci dramatičnih scena napuštanja zemlje. Radi se o često i haotočnim scenama bjekstva pripadnika coalition of willing i ulaska, ispostavilo se, gospodara ovog rata - božijih studenata pod imenom talebani, u gradove Avganistana.

Još manje su u prvom planu potrošenih 83 milijardi za obučavanje avganistanske vojske sada u takvom rasulu da talebani ulaze posljednjih dana u gradove bez borbe. I cifra od 1000 milijardi utrošenih američkih sredstva tokom ovog rata je u sjenci aktuelne evakuacije američkih vojnika i civila.

Geopoltički imperativ, a geopolitika zna da bude cinična disciplina, je u ovom trenutku sljedeći: Treba izaći što prije! Analize, pa i o mogućim greškama – poslije!

Ne zna se tačno kada će uslijediti to “poslije”, ali već sada se izvlače mnoge pouke. Ostaje i neizvjesna dinamika avganistanskog post konfliktnog procesa. U zemlji i regionu, na međunarodnom planu.

Ipak, prvi bilansi i dalja politika prema novoj realnosti Avganistana, posebno izbjeglicama se već referiše i debatuje u demokratskim parlamentima zemalja koje su učestvovale u dvadesetogodišnjem ratu.

Dalja sudbina Avganistana

Već se konstatuju i mnoge istorijske paralele. Avganistan ostaje “grobnica imperija”. To iskustvo su osjetili Britanci u 19 vijeku, vojnici Sovjetskog Saveza u završnoj fazi doba Hladnog rata, i sada SAD, NATO i njihovi saveznici.

Ostaje konačno pitanje sudbine Avganistana. Znamo u čijim je rukama u ovom trenutku. Formacije vjerskih ekstremista u Avganistanu nisu nepoznati nekim moćnim zapadnim kancelarijama iz vremena kada su bili strateški “korisni”.

Priča je dakle duga. Sa neizvjesnim nastavkom.

Da li će Avganistanci nastaviti svoju tradiciju koja se odnosi na periode nakon njihovih pobjeda nad strancima. Naime, tradicija ukazuje da osobođeni Avganistanci relativno lako ulaze u unutrašnje tribalne sukobe, dakle u građanski rat. Zato je Avganistan tradicionalno nestabilana zemlja kako zbog ratova protiv stranih invazora, tako i zbog unutrašnjih sukoba tribalnog društva.

Ostaje neizvjesna sudbina Avganistana i ovoga puta, dakle nakon njihovog dugog ratnog iskustva sa stranim silama, sada već nakon duge britansko-ruske-američke (NATO) istorijske parabole u Avganistanu.

Kompleksno iskustvo SAD između Kabula i Sajgona

Američka pozicija povodom rata u Avganistanu ostaje kompleksna. Od početka rata sve do njegovog kraja.

Avganistanski rat zbog zaglavljenosti američkih vojnika u njemu mnoge podsjeća na vijetnamski rat. Kabul danas asocira na sindrom Sajgona. Na one impresivne slike kada je 30. aprila 1975. poletio posljednji helikopter sa krova američke ambasade u Sajgonu izvlačeći američke diplomate.

U Avganistanu se donedavno čekala američka odluka o povlačenju - to bring the boys home, kako je išao referen iz jedne pjesme u doba vjetnamskog rata. Odmah nakon američke odluke o povlačenju iz Avganistana otišli svi drugi saveznici. A sve se odvijalo u takvoj brzini da ni nacionalni parlamenti nisu odlučivali o izlasku iz rata kako predviđaju ustavne norme mnogih država.

Sve je to predmet debata u mnogim zapadnim zemaljama, već sada sa zahtjevom za ozbiljniji i sveobuhvatniji način odlučivanja prilikom budućih vojnih misija. Dežurna evropska tema o “strateškoj autonomiji” će biti, bez sumnje, obogaćena kompleksnim iskustvima avganistanskog rata.

Otvara se složeno pitanje prijema avganistanskih izbjeglica kojima je Evropa vrlo moguća destinacija.

Avganistanski konflikt je najduži američki rat u njenoj istoriji. Prilikom odlučivanja američki predsjednik Bajden je, ne bez razloga, saopštio američkoj naciji: “Ne bih da ovaj rat prebacim na petog predsjednika”. A započeo ga je Buš mlađi poslije 11. septembra 2001. objavljujući rat protiv terorizma. Obama je negdje na početku svog mandata rekao da je u pitanju good war, dakle jedan “dobar rat”, da bi zatim zagovarao njegovo okončavanje.

Predsjednik Bajden je sada realizovao raniju odluku predsjednika Trampa. Ona se zasniva i na većinskom raspoloženju američkog javnog mnjenja u ovom trenutku. Ipak sadašnja američka administracija će imati mnogo toga da objašnjava u Kongresu.

Ratni poraz se utješno pretvara u pobjedu realpolitike, čija poruka glasi da se “treba povući”.

Različiti bilansi “izvoza demokratije”

Dominantan komentar u autonomnim centrima zapadne demokratije glasi: Zapad izlazi loše iz avganistanskog rata. Ili ako ćemo da ublažimo diplomatskim rječnikom – Zapad ne izlazi dobro iz ovog rata.

Preovladava mišljenje da se u rat ušlo sa deficitom strateške analize i viškom propagandne retorike.

”Izvoz demokratije” zvučala je geopolitička doktrina novijeg doba. Čula bi se i ona stara sintagma, sa prizvukom kolonijalnih vremena, da se radi o “civilizacijskoj misiji”.

Ispostavilo se da su ratovi za demokratiju proizveli ne slučajno i suprotne efekte. Naročito kada se demokratija gradi sa korumpiranim saveznicima iznutra. Nije bila tajna da je savezničku vlast u Kabulu tokom dvadesetogodišnjeg rata hronično pratila korupcija.

Uostalom, dosta je primjera u kojima se zaglibila, pa i kompromitovala neka međunarodna misija zbog savezništa sa domaćim snagama pod sjenkama kriminala i korupcije.

Račun za gledanje kroz prste opskurnim lokalnim političkim snagama zato sto su oni saveznici i trenutno korisni – dolazi na naplatu nešto kasnije. Radi se o fenomenu koji nije nepoznat na našem prostoru.

Crnogorsko iskustvo srećnog povratka vojnika sa ordenima iz izgubljenog rata

Crnogorsko iskustvo u avganistanskom ratu ima više strana koje treba sagledavati objektivno. Jedno je bazirano na činjenicama međunarodnog karkatera, drugo na velikoj političkoj propagandi koja je uglavnom namijenjena unutrašnjoj javnosti.

U uslovima velike međunarodne solidarnosti nakon zločinačkog terorističkog napada 11. septembra 2001. na SAD i pokretanje vojno-kaznenih sankcija protiv targetiranih ćelija islamskog terorizma u Avganistanu Crna Gora nije mogla izbjeći takvu ponudu koja će uslijediti nešto kasnije. Crna Gora je tako sa svojim skromnim formacijama ušla u klub velikih i malih zapadnih zemlja vojno ujedinjenih u akcijama Enduring Freedom i Result Support.

Ako su nama bliske i veće mediteransko-evropske zemlje poput Italije, Francuske, Španije, kao i druge države ušle u vojni savez borbe protiv terorizma, ne osporavajući strategiju vođenja rata u Avganistanu, teško je Crna Gora tamo mogla nastupiti u nekom autonomnom stilu.

S druge strane, a to je negativna strana angažovanja u Avganistanu, crnogorsko učešće u tom ratu, razumljivo vojno marginlno, je dobilo ogromne propagandne razmjere. Naravno, za domaću upotrebu.

Kada se definitivno na domaćem planu konsolidivao hibridni sistem endemske korupcije daleko od pravne države cnogorska misija u NATO je trebalo da propagandno posluži kao krunski dokaz demokratske emancipacije crnogorske države i njenog rukovodstva. Za vladajuću političku elitu pod optužbama kriminala i korupcije NATO savez i misija u Avganistanu su poprimili obilježja fetiša, nove religije, gotovo talebanskih razmjera.

Javnost je cijelo vrijeme držana u stanju neinformisanosti o zbivanjima na ratnom područiju, a nije mnogo bolje prolazila ni Skupština Crne Gore.

Javno pitanje o toku kretanja rata u Avganistanu je smatrano neprijateljskim djelovanjem sa brzim dobijanjem etikete da je tu upletena i neka strana sila.

Gradila se svijest da umjesto građana neko drugi treba da misli o međunarodnim pitanjima i vojnim savezništvima.

Ministar odbrane je 21. maja 2019. na Dan državnosti zemlje odlikovao crnogorske vojnike za rezultate u ratnoj misiji u Avganistanu.

Koliko je propaganda bila u prvom planu svjedoči skoro nevjerovatna izjava partijskog predsjednika države Đukanovića u trenutku poraza saveznika i ulaska talebana u Kabul, da “možemo biti ponosni na doprinos stabilnosti i razvoju Avganistana”. Tako je slijepa inercija propagande dovela crnogorskog predsjednika do tragikomične situacije u kojoj je ispalo da su samo on i talebani zadovoljni rezultatima upravo završenog rata.

Dobra vijest je da su se crnogorski vojnici, jedan dio i s ordenima, vratili u zemlju živi i zdravi iz jednog izgubljenog rata. Očigledno bili su sposobni što treba pohvaliti. Moguće i da ih je poslužila “ratna sreća” - da upotrijebimo tu uspjelu sintagmu iz naslova romana Mihaila Lalića.

I naš parlament poput evropskih treba da sumira iskustva avganistanskog rata

Dobro će biti da se ukupno iskustvo rata u Avganistanu u određenoj mjeri raspravi u crnogorskoj javnosti, kao što se to uostalom čini u zemljama evropske demokratije.

Izvjesno, iskustvo avganistanskog rata, posebno onog crnogorskog, vojnog i političkog u njemu će se raspravljati na skupštinskom Odboru za međunarodne odnose i iseljeništvo, s preporukom da se o tome informiše Skupština Crne Gore uz odgovarajuću debatu.

Treba naučiti lekcije iz avganistanskog rata. Svijet, posebno Evropa, to upravo čine.

Autor je lider Demosa i predsjednik skupštinskog Odbora za međunarodne odnose

Preporučujemo za Vas