KONTRA(PER)CEPCIJA

Kako se kalio kriminal

Devedesete su me porazile kada su se dešavale, ali sam vjerovala da je moguće do danas nešto promijeniti...

10471 pregleda 33 reakcija 33 komentar(a)
Foto: Shutterstock
Foto: Shutterstock

Osamdesetih godina 20. vijeka u Herceg Novom je napravljem hotel Plaža, jedan od najljepših hotela na našoj obali. Uklopljen u krajolik, silazi ka moru sa predivnom plažom na kojoj smo ostavili sve ljetnje dane. Hotel Plaža je imao na ulazu trem i djelovao je kao primjer zapadnoevropskih kuća koje blistaju u punom sjaju i raskoši. Elitni događaji odigravali su se na njegovom crvenom tepihu. Nije bio otvoren za nas lokalne već je primao strane i dobro platežne goste. Blistav ulaz i recepcija, nečujni liftovi kojih do tada nije bilo u našim zgradama. Okolina - rastinje koje Herceg Novi jedini ima. Nema događaja kojeg se sjećam, a da je bio vezan za ovaj hotel. Od lokalnih pučkih fešti - maskenbala, do pozorišnih predstava jer je jedna od prostorija bio amfiteatar u kojem se često moglo pogledati neka od boljih glumačkih ostvarenja. Ispred samog hotela restorani i predivna slastičarnica i ta tako popularna plaža na kojoj smo se kupale ili za kasnijih godina svađale sa mladićima koji su naplaćivali ulaz na plažu. Naravno da smo kao dio lokalnog stanovništva rondali na takve pojave i nismo mogle da vjerujemo da nam plaža nije dostupna baš zbog toga što smo iz mjesta. A tek galebovi, kako smo popularno zvali naše momke koji su se udvarali furestama i pokušavali steći neko iskustvo tokom ljetnjih dana i noći.

Tada se nisam pitala kakve su plate i uslovi osoblja hotela koji je radio kao sat. Znam da je par ljudi koje sam poznavala bilo zaposleno u njemu i da su imali dobre uslove za rad, visok nivo profesionalizma i dobre plate. Hotel nije radio samo ljeti. Živio je sa gradom. Grad nekako sa njim. Lokalne elite su se okupljale, kongresni turizam, konferencije, radni sastanci. U to svoje veliko jezgro uspijevao je da primi sve to. Pres konferencije lokalnih događaja, nacionalnih, zvijezde jugoslovenske muzike su snimale sve ljepše spotove u tom prostoru. Ostale su neke od najljepših uspomena u spotovima jugoslovenskih muzičara. Možda je za rokere bio previše visoka klasa, prenadmen i ohol. Ali bio je hotel, jedan od boljih na jugoslovesnkoj mapi turističkih objekata. Takva je bila politika države, politika turizma.

Devedesete su odnijele kao rukom svo sjećanje na hotel Plažu. Od kriminalizovane privatizacije počinje pretvaranje elitnog mjesta u ruinu, od socijalističkog giganta u kapitalističku ruinu. Radnička klasa je od samoupravljača prešla u porobljeni i obespravljeni sloj. Dok su to ljudi shvatili ostali su bez bezbjednog zaposlenja, dobre plate, cijenjenih turističkih radnika koji su znali nekoliko stranih jezika, sistematizacije radnih mjesta, plaćenih prekovremenih sati, dežurstava koja su se plaćala esktra do održavanja mjesta za rad. Postali su teško upošljiva radna snaga, ekonomski viškovi, suvišni koji su potplaćeni i varani na svakom koraku. Ništa više nije ličilo do na anatomiju zločina. Elitna mjesta su za džaba kupovali oni koji su (dps priložnici) od automehaničara postajali vlasnici i koji su sada vodili glavnu riječ i proizvodnju u nigdje. Tako je stradao socijalizam tako su stradali ljudi. Bagatelno sa stečajem pa jeftino da jeftinije ne može biti. Sve sa lažima, obećanjima kroz kredite da će se u mjesta ulagati, da će se primati radna snaga i da će sve to da se razvija. Naravno ni u najljuđim snovima se takav scenario nikada nije dogodio.

Jutros sam se spustila na kupanje. Rijedak događaj ove godine za mene. Hotel je, što se mene tiče, bio zatvoren. Naravno, u mojoj glavi. Sa svim mukama radnika koji su prevareni kao svi koji su radili u bilo kom od preduzeću, neplaćeni doprinosi, neisplaćena dugovanja, prljav, neugledan, narušen, više liči na mjesto koje su napustili i ostavili samom sebi. Najednom pogledam i usred te prljavštine na nekadašnjim balkonima okačeni peškiri, kupaći kostimi. Potpun šok da je neko takvo mjesto otvorio za ljetnju sezonu. U slici i prilici naše ljetnje sezone stoji u centru hotel Plaža. Pogled na njega je upravo slika kako se kalio kriminal. Kao nikada neisprana bijeda sa nas koji živimo u ovom gradu tako su stakla nekadašnjeg elitnog mjesta prljava i neoprana prošlih trideset godina. Bila sma šokirana da je hotel otvoren i da takav kakav je uopšte može da radi. Hotel Plaža je usred tog neukusa stajao otvoren. Šokantno, ali istinito. Mjera našeg vremena. Ni sada dok ovo pišem nije mi jasno što me toliko čudi. Ali me čudi. Čitav dan me čudi. Ko je mogao da učini takvo nešto. Ko je mogao da primi goste u hotel koji godinama nije mjesto za rad i boravak. Ko boravi trenutno u hotelu i da li iko od nas osjeća stid da je tako nešto zaista moguće. Turizam za 32 eura. Kažu to je još i povoljno.

Devedesete su me porazile kada su se dešavale, ali sam vjerovala da je moguće do danas nešto promijeniti. Bacile su na koljena nekad respektabilnu zemlju u kojoj su neki djelovi ekonomije bili na svom mjestu. Vjerovala sam da je u zoni direktnog uticaja moguće mijenjati makar one na vlasti koji bi onda transformisali sve te pošasti koje su se dogodile a nismo bili baš naivni. Ni danas ne znam koji je bilans naše propasti sa neutvrđenom odgovornošću onih koji su takva mjesta dobijali nakon programiranih stečaja kao sopstvenu prćiju. Na kraju je to sve zajedno nestalo u kriminalu u raspadu nasih života - adekvatnijeg izraza za tako nešto nemam. U krvavom raspadu jedne zemlje u kojoj sam naučila da su elitna mjesta bila bolja od današnjih. Prošli smo mi hotelima u Hrvatskoj i na Crnogorskom primorju viši stepen elitizma i estetike od Splendida, Porto Montenegra, Porto Novog, Luštice... Ja sam vidjela bolje prije nego su dps lufteri uspjeli da nas poraze i ne odgovaraju za to. Još uvijek se ponašamo kao da sa tim nemamo ništa. Kao da nam nije uzet jedan život koji se sastojao od naših finansija i naše infrastrukture. Oni koji glasaju danas ne misle na ono što su sticale generacije. Ne mislimo da mi sami ništa nismo stekli ništa pridonijeli, ništa popravili ili uradili bolje od onog u čemu smo živjeli. Danas je veliki broj naučen da je nacionalizam dobar, da je kriminal snaći se, da je loša politika i niz poraza zapravo sjajno izvedena predstava. Davno taj hotel više nema veze sa mojim sahranjenim životom u kojem je i ona kao Titanik koji je krenuo na svoj prvi put.

Žao mi naših života, a mislim da nisam jedina. U ovom danas sve je moguće jer više nema granice između dobra i zla. Ako ništa to neću nikada oprostiti dps i opozicionoj bratiji koja dana pokušava da bude vlast. E pa ja još nisam pristala na nacionalizam, eto ga vama uništavajte svoje porodice i živote. Moj je u vrisku, ali ne pristajem na ništavilo i zlo.

Autorka je psihološkinja

Preporučujemo za Vas