ZAPISI SA UŠĆA

Vakcinisani Njemci: U Beograd? Ne može!

Kada se reciprocitet ili uzajamnost kao vrli princip međunarodnog prava spusti u pandemijske nizine, u ljudsku dolinu suza, on zazvuči poput dječijeg inaćenja u pijesku: ako mi ti ne priznaš vakcinu, onda neću ni ja tvoju

19726 pregleda 49 reakcija 21 komentar(a)
Foto: Reuters
Foto: Reuters

Koleginica je namjerila u Beograd. Pošto više decenija živi u Njemačkoj nedavno je uzela njemačko državljanstvo. Njemački zakon isključuje dvostruko državljanstvo osim u nekim izuzecima. Države su katkad posesivne ljubavnice, prožete prvom božijom zapovijesti: nemoj imati drugih bogova osim Mene. Koleginica je morala da vrati srpski pasoš, zatraži i dobije ispis iz državljanstva, i time se kvalifikuje za njemački pasoš.

Tako je postala njemačka državljanka. Njemci čiji su preci generacijama tu često ove nove njemačke državljane nazivaju Novonjemcima. Valjda da umiju da ih razlikuju od Staronjemaca, jer ih od trenutka sticanja državljanstva, njemački zakon po pravima i obavezama ne razlikuje od starosjedjelaca.

Hoćeš u Beograd? E, ne može!

Dakle, koleginica Novonjemica uputila se u rodnu zemlju, da poslije godinu i po vidi majku. Vremena su pandemijska. Nije naodmet raspitati se o pravilima. Ali koleginica je vakcinisana. Modernom zapadnom vakcinom zvanom Moderna.

Zdrav razum kaže da zvanična svjetska medicina trubi: vakcinisana osoba bi trebalo da bude manje sumnjiva pri prelasku granice od nevakcinisane. Nije nego!

Zblanutoj koleginici je na aerodromskom šalteru srpsko-arapske avio-kompanije objašnjeno da bez PCR testa ne može u avion. Tek kada joj neka dobra njemačka laboratorija sertifikuje da kod nje, na osnovu dobro izvedene reakcije lančanog umnožavanja (polymerase chain reaction - PCR), sa velikom vjerovatnoćom ne postoji zaraza koronavirusom - ona može na avion.

Razgovor je tekao onako kako inače teku razgovori ljudskog bića zgroženog birokratskom glupošću i namještenika kompanije koji su dužni da sprovedu tu državnu glupost u djelo. Izostavićemo dio o bogaranju i gorčinu zbog propalih planova, finansijskog gubitka, uzalud potrošene energije na ubjeđivanje.

Logika u međudržavnim stvarima nije dobar savjetnik. Ali kako da ne pitaš - zašto može njemački PCR, a ne može njemačka vakcina?

Uzajamnost besmisla

Odgovor je u čarobnoj riječi za sve iskompleksirane male i velike države - reciprocitet. Jedan od osnovnih principa međunarodnog prava - uzajamnost - slijep je za muke pojedinca. Kada se ovaj vrli princip spusti u pandemijske nizine i ljudsku dolinu suza, on zazvuči poput dječijeg inaćenja u pijesku: ako ti meni ne priznaš vakcinu, onda neću ni ja tebi.

Pogledajmo aktuelna pravila koja važe za Njemce (i stare i nove) kada dolaze u Srbiju. Ako su diplomate ili rade za kancelarije međunarodnih organizacija onda je režim ulaska za njih poprilično lagodan - ili „negativan RT-PCR test na prisustvo virusa SARS-CoV-2“, ili „sertifikat o potpunoj vakcinaciji“ - svejedno da li je vakcinacija obavljena u Njemačkoj ili Srbiji. A može i potvrda o preležanoj bolesti. Priznaju se samo potvrde koji je izdao „nadležni organ države sa kojom Republika Srbija ima zaključen sporazum ili faktički reciprocitet o priznavanju takvih dokumenata“. Među tim zemljama je i Njemačka.

Obični ljudi trpe

A šta se dešava sa vakcinisanim Njemcima koji hoće u Srbiju, a ne spadaju u privilegovanu elitu koja u zemlju dolazi u diplomatsku ili neku drugu priznatu misiju? Njihovo pelcovanje - ne važi. Vakcinisani diplomata nije opasnost za javno zdravlje Srbije, ali vakcinisana Novonjemica koja hoće da posjeti majku - jeste. Pluća su im valjda od isto ljudskog tkiva, antitela se formiraju na isti način. Ali za vjernike reciprociteta iz državnih organa sve je to privid.

Nije odlučujuće da li si opasnost za javno zdravlje, već čiji pasoš posjeduješ. U ovom slučaju za čuvare granica važe sertifikati o potpunoj vakcinaciji koji su izdale strane države sa kojima Srbija ima zaključen sporazum o priznavanju vakcinacije. U njih spadaju sedam zemalja: Grčka, Mađarska. Rumunija, Slovenija, Turska, Ujedinjeni Arapski Emirati i Češka. Ovim zemljama se pridružuju i one sa kojima „postoji faktički reciprocitet u priznavanju sertifikata o vakcinaciji“. To znači, nema sporazuma, ali u praksi nema ni problema. U ovoj je grupi deset zemalja: Hrvatska, Slovačka, Gruzija, Maroko, Kipar, Liban, Moldavija, San Marino, Tunis, Jermenija.

Pada u oči da su sedam od ovih 17 zemalja članice Evropske unije, ali je više nego očigledno odsustvo zemalja klasičnog Zapada, pa i Njemačke.

U Sputnjikovoj orbiti

Zašto je to tako? Pa „uzajamnost“. Ni EU ni Njemačka (za sada ni zdravstvena organizacija Ujedinjenih nacija) ne prihvataju Sputnjik V, dok Rusi ne prilože nedostajuće dokaze o valjanosti vakcine. Drugo je pitanje, sada, da li se u postupak odobrenja Sputnjika uplela geopolitika, a možda i interes. Srbija, koja je stanovništvo vakcinisala i Sputnjikom, koja ga, prema navodima vlasti, rado i proizvodi, suočena je sa odbijanjem najmoćnijih zapadnih zemalja da priznaju rusku vakcinu.

Pošto ponosni Beograd nije sklon nijansiranom pristupu, riješeno je da se paušalno ne priznaju vakcine, ako su u kombinaciji sa pogrešnim državljanstvom tih zemalja i pogrešnim mjestom vakcinisanja.

Vakcinacione igre bez granica

Ako si vakcinisan u Njemačkoj, recimo Fajzerovom vakcinom, a imaš njemački pasoš, to ti ne važi. Ako si vakcinisan u Srbiji istom tom vakcinom, onda važi - samo ako imaš regulisan boravak u Srbiji. Ali ako imaš srpski pasoš, živiš u Njemačkoj, tu si se vakcinisan Fajzerovom vakcinom - onda je tvoja vakcina validna.

Prema ovoj kafkijanskoj logici vakcina prepoznaje srpskog i njemačkog državljanina - prvog štiti, a drugog kinji.

Malo sam se raspitao oko sebe i - gle, skoro svi su imali lična tragikomična iskustva sa pandemijski naštimanim granicama. Koleginica iz Beograda koja živi u Njemačkoj, a čiji je muž Slovenac, rekla mi je da je i on morao da priloži PCR test jer se vakcinisao u Njemačkoj. Da se vakcinisao u Sloveniji mogao bi da prođe i sa potvrdom o vakcinisanju. Drug iz Bosne mi priča o poslovnom čovjeku koji se kreće između Evrope, Saudijske Arabije i Emirata. On već rutinski radi PCR testove prije svakog leta - jedni su se naslonili na kineske i ruske vakcine, drugi na zapadne. Pa jedni drugima na granicama rade to što mi jedni drugima radimo u Evropi.

I to je neka utjeha. Ludilo diplomatsko-zdravstvenih ideologija je globalno kao i zaraza.

Urolog ili virolog

Podsjetilo me sve ovo na moj nedavni razgovor sa njemačkim specijalistom, uglednim ljekarom. Opušteno me je pitao kako sam i šta radim, zavaljen u ergonomsku fotelju u svojoj bonskoj ordinaciji. Riječ po riječ i onda smo došli do mog vakcinisanja Sputnjikom V - on tu riječ izgovara kao „šputnik”. Da ne smaram detaljima - ljekar je rekao da ne vjeruje Rusima, naročito jer poznaje one bogate, koji dođu ovamo i liječe se kod njega, potom se vrate. Ruski zdravstveni sistem nije dobar. Ja kažem da je od slavne sovjetske nauke preživjelo još ponešto. On kaže, ne może ta vakcina da bude dobra. Ja kažem da imam gomilu antitijela. On kaže, to nije odlučujuće. Sedamdeset zemalja u svijetu koje koriste Sputnjik vide to drukčije, kažem. Ja sam ipak ljekar, kaže on. Da, kažem, vi ste odličan urolog. Ovako razmišlja veliki broj ljudi na Zapadu. Zbog toga ih Beograd kažnjava obavezom da se podvrgnu PCR testovima iako su vakcinisani. Umjesto da budu zahvalni za svakog Novonjemca ili Staronjemca koji u ova zla vremena namjeri da doputuje baš u Srbiju.

Mjere nisu recipročne

Da podsjetim - ja sam kao njemački državljanin na ulazu u Njemačku morao da pokažem negativni antigenski test, ne stariji od 48 sati. Moja supruga koja je vakcinisana Fajzerovom vakcinom u Srbiji, a srpska je državljanka, prošla je aerodromsku kontrolu pri dolasku u Njemačku bez najmanjeg problema.

To znači da uzajamnost u ovom slucaju ne funkcioniše. Njemci puštaju u zemlju srpske državljane sa zapadnom vakcinom koja je ubrizgana u Srbiji. Ali Srbi ne puštaju vakcinisane njemačke državljane da uđu u Srbiju bez testiranja metodom PCR - najskupljim testom. U Diseldorfu su rekli koleginici da PCR test na aerodromu košta tričavih 250 eura. To je za one koji nemaju izbora, a imaju para.

Ona je ipak odlučila da odleti drugim avionom iż Dortmunda za Temišvar. Pa će kopnenim putem dalje. Da, razlika u tretmanu putnika na kopnu i u vazduhu još je jedna sistemska glupost. Krcati dvospratni autobus je manja zdravstvena prijetnja od aviona koji leti na 11.000 metara i prevozi isti broj putnika.

Uskoro i mene čekaju aerodromski kerberi. Kada ovo budete čitali - znaću odgovor na pitanje da li mogu da letim nazad za Beograd kao njemačko-bosanski državljanin, vakcinisan i nastanjen u Srbiji.

Preporučujemo za Vas