STAV

Mitropolitsko ustoličenje i diktatorska detronizacija

Cetinjski izuzetak pokazuje da ustavno-pravni poredak Crne Gore ne važi na cijeloj njenoj teritoriji i da ne važi za sve

8023 pregleda 34 reakcija 33 komentar(a)
Foto: Vijesti/Savo Prelević
Foto: Vijesti/Savo Prelević

Način na koji djeluju crnogorski mediji i dio ovdašnje političke garniture, odavno je opisan u čuvenoj knjizi Edvarda Hermana i Noama Čomskog, pod naslovom Proizvodnja saglasnosti (Manufacturing Consent). Ovaj svjetski poznati autorski dvojac demaskirao je propagandistički diskurs novinara i političara u liberalnim društvima, nastalim hibridizacijom demokratije i diktature. Suština tog diskursa je u tome da se političke i društvene rasprave moraju odvijati u zadatom ideološkom okviru. Svi stavovi koji su izvan tog okvira žigošu se kao ekstremni, ekscentrični, tenzični, provokativni...

Propagandistički diskurs tog tipa danima opsijeda javni prostor u Crnoj Gori i van nje, u nastojanju da se stvori „ravnoteža“ između ultraviolentnog „komitskog“ (čitaj, šovinističko-kriminalnog) pokreta i Mitropolije crnogorsko-primorske, između sumanutih izjava „predsjednika“ Crne Gore i jevanđelskih poruka mitropolita Joanikija. I umjesto da javnosti pruže činjeničke informacije o samom činu ustoličenja, njegovom istorijskom utemeljenju i njegovoj savremenoj ustavno-pravnoj poziciji, mejnstrim mediji insinuiraju da se radi o „dvije strane“ koje se nalaze u nepomirljivom ideološkom sukobu i kojima je ekstremizam zajedničko obilježje. Stavovi kojima se argumentovano zastupa čin ustoličenja mitropolita na Cetinju izlaze izvan ideoloških parametara propagandističkih medija, zbog čega se proglašavaju smišljenom provokacijom i namjernim izazivanjem društveno-političke napetosti.

Shodno tome, legitimnim se smatraju samo oni stavovi koji zastupaju izmještanje ustoličenja 41. crnogorskog mitropolita sa Cetinja, uz „milosrdnu“ preporuku da se ta svečana duhovna ceremonija održi negdje drugo, dovoljno daleko od „doline bogova“ čije bi stanovništvo tada moglo da i dalje nesmetano bogovski uživa u „nektaru i ambrosiji“ koje im je priuštio vrhovnik panteona političke stupidnosti.

Ali, stanovište kojim se suspenduju ustavom zagarantovana vjerska prava i daju nedopustive koncesije sprezi šovinizma i kriminala, postavlja u istu ravan sve protivnike ustoličenja na Cetinju: mejnstrim medije, „intelektualce“ džepnog formata, dio vladajuće većine i NVO sektor čiji eksponenti više ne mogu da ukrivaju svoju fašisoidnost pod maskom građanske finoće. Izlazeći izvan pravnog, ali i moralnog okvira, upravo se svi oni pozicioniraju kao ekstremistički polovi koji daju svoj doprinos društvenom radikalizmu, ugrožavanju mira i zajedničkog života u Crnoj Gori. Ne preza se ni od toga da se izmještanje ustoličenja uslovljava tipičnom mafijaškom ucjenom. Ustoličenje crnogorskog mitropolita oni doživljavaju kao detronizaciju i slom besprizornog sistema ekonomske i etničke segregacije u kome su lagodno živjeli bez griže savjesti.

Budući da će se ustoličenje mitropolita Joanikija održati u Cetinjskom manastiru, bez svenarodnog sabranja i u policijskom obruču koji će obezbjeđivati bogosluženje, valjalo bi zapitati se neće li cetinjska „eksteritorijalnost“ postati pravilo koje bi se moglo slijediti i u drugim dijelovima Crne Gore, sa drugačijim identitetskim predznakom? Ukoliko 5. septembra čin ustoličenja mitropolita Joanikija protekne u skladu sa bona fide očekivanjima, možemo li, nakon višednevnih izliva mržnje i neprijateljstva prema Crkvi, očekivati recipročne mjere samoorganizovanja građana u gradovima u kojima će pojedinci i grupe biti nepoželjni? Takav scenario ne treba isključiti, kao ni njegovu radikalizaciju u vidu zahtijeva za „samoopredjeljenjem do otcjepljenja“. U svakom slučaju, cetinjski izuzetak pokazuje da ustavno-pravni poredak Crne Gore ne važi na cijeloj njenoj teritoriji i da ne važi za sve.

Šta bi onda bio odgovor na prijetnju ovog, možda i projektovanog efekta „povratnog udara“ (blowback)? Pođimo od pretpostavke da će jedni ovdje uvijek biti više naklonjeni partikularizmu državne tradicije, dok će drugi više preferirati integralizam crkvene tradicije koji je obuhvatniji i izvorniji od one prve. Posmatrana iz tih različitih perspektiva, ispada da je Crna Gora istovremeno i manja i veća od same sebe. Ali, crkveno-narodno jedinstvo i kultura koju je utemeljila Srpska pravoslavna crkva i kontinuitet između svetosavske Episkopije zetske i Mitropolije crnogorsko-primorske, jedini su garant cjelovitosti Crne Gore. To nepobitno potvrđuju istorijske činjenice i gotovo apsolutni društveni konsenzus među crnogorskim građanima koji njeguju pravoslavnu vjersku kulturu i običaje, obzire i moral.

Napokon, litije su dokaz da duhovne vrijednosti Crkve imaju kontinuitet sa građanskim vrijednostima i sposobnost da oslobode demokratski potencijal društva. Svemu tome su suprotnost komitski skupovi koje sami organizatori imenuju kao antilitije, jer su i sami svjesni da njima oslobađaju samo rušilačke potencijale mržnje i bijesa. Na tu trunku ljudske svijesti računao je i mitropolit Joanikije kada je izjavio da se on njih, uprkos svemu, ne može odreći.

Autor je član Plenuma 083

Preporučujemo za Vas