Crnogorsku anegdotu, zborio je Ratko Đurović, njen “dim - u dim”, stvorili su: natjecanje, u svim vidovima, i stalni napon življenja Crne Gore, kao i drevnu grčku anegdotu kojoj je ona najbliža po posebnostima i po vječitom ispitu za dostojanstvo.
Čuven je cetinjski humor; i podgorički, i beranski…
...Umro na Cetinju neki siromašak. I: kako bilježi Pavle Đonović, u svojoj knjizi “Dim u dim”, grad ga ožali, isprati do groblja i tu, po običaju, poče govor. Govornik se dugo mučio kako da počne i što da kaže, jer za pokojnika se znalo da je samo siromah i poštenjačina. Nastade mrtva tišina, a govornik poče:
- Moj dobri Pero, ti si se rodio u bijedi i siromaštini ka tić na granu!
Ovo poređenje sa tićom mu se odjednom dopade i cio dalji govor produži u tom smislu:
- I tako si, moj dobri Pero, i rastao u bijedi i siromaštini, bez iđe ičega ka tić na granu. Tako si dočeka i starost, časno i pošteno, ali u bijedi i siromaštini ka tić na granu… I na kraju, evo, bez glasa umrije, ka tić na granu!
Slušajući ovo, jedan od prisutnih upita Vida Partelija:
- Fala bogu, Vido, od čega umrije ovaj Pero?
- Biće ga neko ubio iz praćke - mirno odgovori Vido…
Valjalo bi crnogorsku anegdotu proglasiti za vrijednost nulte kategorije, u domenu umjetnosti riječi. Zbog njene česte univerzalnosti, ili, bar, njenih tendencija ka opštem značenju stvari, kazivao je Ratko Đurović.
U Vasojevićima se pamte anegdote i dosjetke Mihaila Ojdanića, revolucionara, istaknutog društveno-političkog radnika, republičkog poslanika, beranskog boema, čovjeka koji je nekad u rodnim Lubnicama, podno Bjelasice, pravio kace. Umio je da se našali na tuđ, ali i na svoj račun.
…U negdanjem beranskom hotelu “Beograd” zasjela grupa turista, Italijana. Mihailo pozva konobara da ih časti pićem!?
- Da nije njih bilo, ja bi i danas pravio kace - reče uz osmjeh Mihailo.
U povećem društvu hvališu se neki sa svojim fakultetski obrazovanim ženama; jedan veli, moja je žena profesorica, drugi kaže, moja je apotekarica…
- E moja žena ima samo osnovnu školu, ali se j… ka da ima tri fakulteta! - nadjača ih Mihailo.
…Ulazi Mihailo u bife beranske opštine, vidi puno svijeta, iznenađen, pita konobaricu Milevu, što je ovo?!
- Sad će doći drug predsjednik da podijeli odlikovanja zaslužnim ljudima, biće svečanost - reče Mileva.
- Neka, neka - veli Mihailo - lijepo je što primaju odlikovanja baš tu gdje su ih zaradili…
Univerzalna i samosvojna nota podigla je crnogorsku anegdotu do nacionalne baštine, tvrdio je Ratko Đurović…
- Mnoge beranske dogodovštine počinju i od nekadašnje čuvene krojačke zadruge - kaže crnogorski slikar, Beranac, Aljo Smailagić. - Mogao si da živiš u Beranama, a da nikad ne upoznaš predsjednika opštine, ali ti se, zato, nije moglo desiti da mimoiđeš beranske oriđinale, Sidža, Amira, Mića Violinu, Cara, Popa, Vojku, Miška Liza… Većina su bili moji modeli, stvarajući dragocjenu zbirku…
Početkom šezdesetih, Aljo Smailagić, uz pomoć Danila Otovića i Mitana Vučeljića, formirao je u Ivangradu/Beranama, Likovni klub. Kao prvi profesionalni scenograf Beranskog pozorišta, dao značajan doprinos osmišljavanju kulturnih i sportskih manifestacija. U Smailagićevom ateljeu, u okviru Doma kulture, organizovani su mnogobrojni susreti stvaralaca… A onda se, krajem osamdesetih, na poziv Leka Obradovića, preselio u Budvu. Sada radi i živi u Sarajevu i Svetom Stefanu.
Čuvena je bila beranska krojačka zadruga „Gligo Krstić”; središte humora, raznih vasojevićkih anegdota. Nalazila se u glavnoj ulici, do prodavnice “Borova”. A krojači, vrhunski majstori; duhoviti: Šaljko Lončarević, Ferid Nikšić, Golub Bojović, Amir Sutković, Bogoljub Vujošević, Aco Barjaktarović…
- Bili su to mirni, topli ljudi, puni duha i naslijeđene plemenitosti - sjeća se Aljo Smailagić. - Šili su vrhunska odijela, “po pariškoj modi”. Živo učestvovali u kulturnom životu grada; većina članovi Kulturno-umjetničkog društva “Dušan Bošković”…
Golub Bojović, vrstan muzičar, Šaljko Lončarević sjajan fudbaler beranskog “Radničkog”, Ferid Nikšić i Bogoljub Vujošević, istaknuti modelari Aero-kluba Berane…
Šaljivčine; bacili bi papirnu novčanicu na korzo, privezanu koncem. Naišla jedna žena, sagne se da je uzme, a krojači povuku konac; ona, opet, okrećući se da provjeri gleda li je ko, pruži ruku, a krojači povuku; stigla je do vrata šnajderaja… I: sve dok neki dovitljivi dječak nije nagazio konac, otrgao novčanicu i pobjegao.
Beranski krojači imali su puno posla. I studenti su se kod njih oblačili. A kad bi naišli na “pogodnog” mušteriju, morao im je reći đe radi, što je završio, ima li porodicu, sve do toga koliko je težak… Tako su jednog, “glednog”, da bi mu uzeli mjeru, legli na banak i započeli predstavu. Obrtali ga lijevo, pa desno, prevrtali na stomak i na leđa; mjerili visinu, širinu, a on, jadničak, poslušno slijedio njihova uputstva…
I: kako reče Vladika Danilo, ljepše stvari nema na svijetu nego lice puno veselosti.
Znali su to krojači beranski.
Autor je novinar i pisac
Bonus video:
