STAV

Crkvena imovina: Historizacija u službi nacionalizma

Iako ovaj tekst po svojoj prirodi ne može dati pregled pravne i crkvene istorije Crne Gore u posljednjih pola milenijuma, ipak mislim da će i letimičan pogled na par dokumenata iz te istorije biti dovoljan da ukaže na neprimjenjivost naših pojmova države, identiteta i našeg državno-pravnog okvira na istorijske periode u kojima vrijede druge kategorije

45373 pregleda 656 reakcija 85 komentar(a)
Cetinjski manastir, Foto: Arhiva Vijesti
Cetinjski manastir, Foto: Arhiva Vijesti

Možda ne postoji bolji pokazatelj krize jednog građanskog društva od toga što poziva istoriju da mu rješava pitanja koji se na građanski način jedino mogu postaviti i odgovoriti u okvirima postojećeg ustavno-pravnog poretka i pred nadležnim ustanovama. Umjesto da se o eventualnim spornim upisima titulara crkvene svojine raspravlja pred sudovima ove zemlje, ili da se kroz inkluzivni dijalog države i predstavnika vjerskih zajednica i civilnog sektora iznađe odgovarajući pravni okvir koji bi štitio i sekularni karakter društva i prava vjerskih zajednica, mi smo posljednjih godina svjedočili neprestanim pokušajima da se pravna i građanska pitanja statusa vjerskih zajednica i njihove imovine prevedu u pitanja istorijske nauke, te da se „rješavaju“ metodama te nauke.

Osnovne dvije teze tih pokušaja historizacije, te tako i politizacije ovih pitanja jesu sljedeće. (i) Da je crkvena imovina u Crnoj Gori uvijek bila državna, od kad je Ivan Crnojević osnovao autokefalnu državnu crkvu Mitropoliju crnogorsko-primorsku. (ii) Da je sa nestankom države Crne Gore 1918. automatski nestala i njena crkva, te da obnovljena država Crna Gora ima pravo da „obnovi“ svoju Crkvu kao neizostavni atribut svog nacionalnog bića i svoje državnosti.

U ovoj duboko problematičnoj viziji prošlosti, devetnaestovjekovna država apsolutizovana je u neki metaistorijski entitet do granice da u toj prošlosti sve označava tu državu i ona označava sve. Najprije, pretpostavlja se da pošto postoji Crna Gora u XVI-XVIII vijeku kao istorijski subjekt ona naprosto može postojati samo kao moderna nacionalna država, ako ne kao evidentirana istorijska stvarnost a ono makar kao neko urođeno stremljenje u narodu ili fragment državnosti; crkvena hijerarhija koja postoji u tim prošlim vjekovima može biti samo nacionalna državna crkva i ništa drugo; jezik te prošlosti isti je ovaj standardizovani „naš“ jezik; narod nastanjen u toj prošlosti „čistokrvni“ je biološki i ideološki predak sadašnjeg naraštaja; identitetske oznake sadašnjeg trenutka, npr. „Crnogorac“ i „Srbin“, razumiju se u primarnim izvorima kao da imaju isto (npr. moderno etno-nacionalno i međusobno isključivo) značenje kao sada. Takvom instrumentalizacijom prošlosti, paradoksalno, ukida se sama prošlost, i onda postaje tek fantazmagorijski nastavak naših trenutnih ideoloških i dnevnopolitičkih trvenja.

Iako ovaj tekst po svojoj prirodi ne može dati pregled pravne i crkvene istorije Crne Gore u posljednjih pola milenijuma, ipak mislim da će i letimičan pogled na par dokumenata iz te istorije biti dovoljan da ukaže na neprimjenjivost naših pojmova države, identiteta i našeg državno-pravnog okvira na istorijske periode u kojima vrijede druge kategorije.

*

Tako neki istoričari, na primjer, hoće da vjerujemo da je Ivan Crnojević, upravo u onoj povelji kojom osniva Cetinjski manastir, daruje mu imovinu i zaklinje i proklinje svakog od svojih nasljednika ili od drugog plemena i naroda da mu taj zavjetni prilog Borodorodici ne pokvari, i kojom postavlja već postojećeg zetskog episkopa da tu stoluje, e pa da tom poveljom Ivan zapravo osniva državnu autokefalnu crkvu i prilaže imovinu ne tom manastiru nego svojoj državi. To je stvarno maštovit način da se čitaju istorijski izvori, ali ne treba nekog specijalističkog istoriografskog obrazovanja preko proste pismenosti da se vidi koliko je sumanut.

Opet, kako bismo u ovom čvrstom etno-nacionalnom ključu razumjeli dobro dokumentovanu zavisnost cetinjske katedre (navodno državne crkve osnovane Ivanom Crnojevićem) od pećkog patrijaršijskog trona u trima narednim vjekovina nakon osnivanja? Ako u jednom pismu iz 1694. „knezovi i starješine i vas poštovani zbor crnogorski“ obavještavaju kotorskog providura da su „po zapovijedi sveštenoga arhiepiskupa Arsenija Crnojevića, patrijarha srpskoga“ izabrali i potvrdili za cetinjskog vladiku Savatija namjesto umrlog Visariona, da li to imamo da shvatimo kao srpsko-tursko pokoravanje ranije nezavisne crnogorske države i crkve? Ako su pećki patrijarsi vršili povremene kanonske vizitacije cetinjske episkopije, i ubirali crkvene poreze i sakupljali milostinju od naroda, i to kroza sva ova tri vijeka, da li se to opet ima razumjeti kao trenutno pokleknuće pred stranim okupatorom (kojim?), u inače neumornoj nacionalnoj borbi za slobodu? To su „objašnjenja“ na koja nas obavezuje projektovanje sadašnjih etno-nacionalnih kategorija na ovaj period, premda ne vjerujem da postoji istoričar koji bi se usudio da ovakve gluposti izgovori na nekom naučnom skupu pred kolegama. Kako u tom ključu objasniti da Crnogorci u jednom trenutku prijete vladici Danilu da će tražiti novog duhovnog pastira od pećkog patrijarha ako im ne razdijeli neke medalje koje su mislili da im je uzdržao iz Rusije?

Ili pogledajmo par primjera iz istog perioda koji se tiču imovinskih pitanja. U drugoj polovini XVI vijeka, cetinjski vladika Pahomije išao je do Carigrada da brani crkveno vlasništvo nad nekim ribolovima koje „ljudi od Žabljaka i još njekizi samovoljno grabe i što fataju i silom uzimaju“. U osmanskim tefterima, na koje se vladika pozivao, ti ribolovi bili su upisani na manastir i kaluđere „po načinu vakufa“, sa propisanim poreskim opterećenjem. U ovom periodu, dakle, crkvena imovina jeste bila upisana na crkvene ljude, ali u knjigama „strane države“, i to u okviru jednog pravnog sistema u kom je, u krajnjoj liniji, stvarni vlasnik sve zemlje bio sultan. I mletačke katastarske knjige bilježile su crkveno vlasništvo nad crkvenom imovinom. Cetinjski vladika Mardarije, u jednom zemljišnom sporu iz 1638. sa potomcima ljudi koje je Ivan Crnojević postavio „na crkovnu baštinu“ kao crkvene kmetove, tužiće ih uspješno „u kadije careva“ za uzurpaciju zemlje, iznoseći samu Ivanovu povelju i ranije akte turskih vlasti, a potom, kada su se ovi žalili skadarskom paši, dokazivao, opet uspješno, u prisustvu crnogorskih vlastela i osmanskih vlasti granice manastirske imovine (kad su turske vlasti uzele da tuku nesretne ljude, Mardarije se, hoće da vjerujemo, zauzeo da batinjanje prestane). Slične procedure dokazivanja crkvene imovine navođenjem srednjovjekovnih povelja imamo zabilježene u Paštrovićima iz istog perioda.

Jedan zanimljiv primjer nasilja nad crkvenim ljudima iz 1743. može nam dodatno osvijetliti ondašnje poimanje crkvene imovine i njenog statusa u onome što su sami stanovnici Crne Gore tada zvali „država skenderijska“ (skadarski sandžakat) i Primorje. U ljeto te godine, ubio je jedan Cetinjanin drugog Cetinjanina, manastirskog slugu, pred samim Cetinjskim manastirom, da bi zatim i sam bio ubijen od nekog đaka Njeguša, iz istog manastira, iz osvete. U svom oštrom pismu crnogorskim, brdskim i paštrovskim glavarima koji su se kupili na Cetinje, zajedno sa „gospodom Turcima iz gradova“, na dan manastirske slave, Roždestva Bogorodice, „da vide crkvi način“, grbaljski glavari i zbor, šaljući svoju delegaciju na taj skup, opominju učesnike da „tâ manastir nije jednoga plemena ni jedne nahije, no sve Skenderije i Primorja, i tu ne poznavamo nikakva kneza ni glavara za vlasnika.“ Grbljani podsjećaju da je manastir mjesto „otkle ni izlazi zakon i vjera“ i da ga „nećemo puštit Cetinjanima pod noge da u njem ljude biju i svakoga deru tko tu ide svome pastiru i gospodaru“. Ironično pozivaju one koji misle da imaju veći udio od ostalih u manastiru da konsultuju manastirske povelje, „ako mu što uspiše“, „no znamo da je to crkva naša kao vaša, i mi je služimo bolje no tko drugi“. Grbljani pozivaju sabor na Cetinju da postavi „kletvu i zaruku“ da će svi kolektivno goniti bilo koga ko načini štetu i sramotu crkvama i manastirima ili drugima onemogućava pristup vladici i crkvama. Za njih, a i za sabor koji je usvojio ovaj prijedlog, sramota nanijeta manastiru sramota je cijele zemlje. Za Grbljane, u ovom pismu makar (jer će par godina potom jedan njihov guvernadur poharati koze Manastira Praskvica), crkvena i privatna imovina jasno su odvojene, štoviše, sama lična sloboda i imovina uslovljeni su sposobnošću da se odbrani crkvena imovina.

U ovom, i drugim, dokumentima iz XVIII vijeka imamo jasno poimanje crkvene imovine kao isključivo crkvene, iako, možda pomalo iznenađujuće za naše senzibilitete, ta podjela između crkvenog i sekularnog podrazumijeva obavezu naoružuanih svjetovnih ljudi da brane lica i imovinu nenaoružanih klirika, što je bila bitna komponenta lične i komunalne časti. Istovremeno, pravni režim koji je regulisao ondašnje svojinske odnose, kao i podliježući mu materijalni uslovi proizvodnje i života, bitno se razlikuje od današnjeg, te poziva na ekstremnu opreznost prilikom ovakvih poređenja. Ali da su ljudi crkvenu imovinu poimali kao posebnu od privatne, i da nisu imali nikakav pojam „državne“ imovine uporedljiv sa našim, mislim da neće biti sporan zaključak bilo kome ko pročita postojeću građu iz ovog perioda. Zapravo, najveći dio naše domaće građe sačinjavaju upravo razni zavjetni darovi, i to primarno u nepokretnostima, koje su pojedinci ostavljali crkvama i manastirima „za dušu“ svoju i svojih ukućana, vrlo često uz doživotno izdržavanje pri manastirima. Ti su dokumenti sastavljani, i čuvani, upravo kao pravni instrumenti koji su crkvu štitili od potraživanja bočnih srodnika umrlih, te tako i svojom formom i sadržinom vjerno svjedoče o pravnoj prirodi crkvene imovine, ali i privatnim motivima onih koji su svoju privatnu imovinu prilagali Crkvi. Tako je jedan Crmničanin u svom testamentu iz 1628. napisao: „I ako tko poslijed misli ovi moj prilog po nepravdi otimit, ili nastojatelj Monastira cetinjskoga prodat ili popuštat, ili bude vladika, ili iguman, ili koji drugi starješina i nastojatelj u manastiru cetinjskomu da mi dava otvjet na strašnom sudu pred Bogom.“ Priložniku (kao i Ivanu Crnojeviću) bilo je stalo da osigura svoj zadušni prilog Bogu i od potencijalnog nasilja svojih srodnika koji bi prigrabili imovinu, i od lakomosti nekog budućeg igumana ili vladike koji bi, svakako nekanonski, pokušao da je za pare proda. Bio bi iznenađen, ali ništa manje iznerviran, da čuje da je on tu imovinu zapravo priložio nekoj državi, za koju on svakako nije nikad čuo.

U ova tri vijeka crnogorske istorije srijećemo se tako s jednim bitno drugačijim društvenim i idejnim kontekstom koji frustrira naše napore da ga podvedemo pod državno-pravni i identitetski okvir na koji smo naviknuti. To je vjerovatno i razlog što se potonji revizionisti crkvene istorije mahom i ne bave ovim periodom u kom je podrobno dokumentovana zavisnost cetinjskog o pećki tron, koliko se fokusiraju na XIX i rani XX vijek mnogo bliži našim pojmovima i senzibilitetima. Ali i tu, na jedan uistinu fascinantan način, izbjegavaju, kad smo kod pitanja crkvene imovine, da uzmu u obzir dva vrlo bitna svjedočanstva da se gornje jasno razlikovanje crkvene imovine zadržalo i u XIX i XX vijeku, čak i kad je uvedena kategorija državne imovine. Zapravo se sama kategorija državne imovine bila iskristalisala u odnosu na crkvenu imovinu. Tako je u sklopu svoje finansijske reforme iz 1868. knjaz Nikola zadužio skupštinu da ona, putem posebnog odbora, razdvoji „što je dobro crkve sv. Gospođe na Cetinju, što je državno dobro, što pripada Knezu, kao Gospodaru zemlje, i što pripada njemu, kao vlastito dobro, kojim on po svojoj volji raspolagati može“ (Orlić 1869). Isto tako Bogišićev Opšti imovinski zakonik iz 1888. u svom čl. 716 izričito kao vlasnike crkvene imovine navodi „pravoslavne crkve, manastire i druge crkvene ustanove kojima tu osobitost priznaju crkovna pravila ili crkovna Vlast, a to priznanje nije u opreci sa državnim zakonom.“ Riječ „imaonik“ koju tu upotrebljava inače definiše kao „ne samo kao onaj koji doista nešto ima nego uopšte svaki čovjek, pa i svaka ustanova (kao država, crkva i t.d.) kojima se priznaje pravo i podobnost imati svoju sopstvenu imovinu.“ Čl. 718 priznaje im pravo da upravljaju sobom i svojom imovinom po svom unutrašnjem ustrojstvu i u skladu sa važećim zakonima. Nesumnjivo je da je u Nikolinoj Crnoj Gori svako pravo bilo u krajnjoj liniji totalno zavisno od kraljeve volje, ali eto čak i takav apsolutni gospodar, sa svojom državnom crkvom, osjećao potrebu da makar korektnim zakonom pokrije golu istinu.

Pitanje o kojem se najviše, i uz najviše smutnje dosad razgovaralo na ovu temu, jeste pitanje autokefalije pravoslavne jerarhije u Crnoj Gori pod knjazom/kraljem Nikolom. Mene to pitanje ovdje zanima primarno kao ilustraciju toga koliko su naše razumijevanje ovog pitanja, i naši odgovori na njega, preduslovljeni gorerečenim šablonom »jedan narod–jedna država–jedna crkva«. Ostavimo kanoničarima i istoričarima prava da raspravljaju tačno značenje i sadržaj autokefalije kao takve i one koju je crkva u Crnoj Gori uživala na papiru pod Nikolom. To pitanje kao pitanje ne treba previše da nas opterećuje. Zašto? Iz prostog razloga što sve i da je Cetinjska mitropolija izgubila pređašnju autokefalnost prilikom obnove Pećke patrijaršije, te da su joj u tom procesu objedinjavanja episkopija istorijski podređenih staroj patrijaršiji povrijeđena neka prava i njeni interni akti, to nikako ne znači da je ta jerarhija ukinuta ili rasformirana, njen klir protjeran a namjesto nje dovedena nova, izvanjska jerarhija. Ma kakvu promjenu da je pretrpjela u statusu u poratnim godinama, Crkva u Crnoj Gori nije prestala institucionalno da postoji, nego je nastavila svoj crkveni život sa svojim klirom i svojim vjernim narodom, primajući na kraju i neke od sveštenika koji su iz lične lojalnosti bili pošli za izgnanim kraljem. Citati u kojima se pominje autokefalnost ne mijenjaju činjenicu neprekinutog crkvenog života u okvirima postojeće Mitropolije. Međutim, nekim istoričarima i brojnim laicima teško je da shvate da država i crkva nisu ista stvar niti da jedna apsolutno zavisi od druge; i jedna i druga mogu da postoje nezavisno od one druge, što je vjerovanto i najbolje rješenje za obje. Nemogućnost da se pojmi nešto tako banalno, da autokefalnost niti državnost, same po sebi, ne čine biće crkve, predstavlja vjerno svjedočanstvo, namah tragično i smiješno, apsurda u koje može da nas dovede jedno nacionalističko promišljanje prošlosti.

*

Mnogo opasnije međutim od naprosto nečijeg problematičnog razumijevanja prošlosti jeste način na koje se to krivo tumačanje prošlosti koristi u sadašnjem trenutku. Anahrono čitanje prošlosti iz vizure sadašnjosti predstavlja zajedničku, ljudski razumljivu omašku svih proučavalaca istorije; pisanje istorije uvijek je pomalo anahrono i opterećeno svojim vremenom, čega su vjerno svjedočanstvo i gornji redovi u kojima je, makar i absurda radi, pokušano da se pokaže kako naš kategorijalni aparat naprosto „ne radi“ primijenjen na razdoblja u kojima nije postojao. Daleko veći problem od projiciranja sadašnjosti na prošlost jeste pokušaj da se na osnovu jedne problematične i nacionalističke interpretacije prošlosti politički utiče na našu stvarnost i na ustavno-pravi poredak koji predstavlja jedini relevanti okvir za rješavanje naših pravnih i građanskih pitanja.

Posljednja incijativa da se Cetinjski manastir oduzme manastirskoj bratiji koja ga, u nekakvom „institucionalnom kontinuitetu“, sa prekidima uslovljenim trima razaranjima manastira, nastanjuje od njegovog osnivanja, predstavlja „trijumf“ ovog „istorijskog“ rješavanja imovinsko-pravnih pitanja. Pravna argumentacija koja bi bila naišla na grohot i pred plemenskim i šerijatskim sudovima ranog novog vijeka danas je mrtva ozbiljna inicijativa u jednom građanskom društvu.

Dati istoričarima da presuđuju u takvim sudskim i građanskim sporovima značilo bi podrediti obavezujući javnopravni poredak jednom, u krajnjoj liniji, neobavezujućem stručnom sudu jednog vještaka. To bi valjda i za samog takvog istoričara, i profesionalno i građanski, trebalo da predstavlja zabrinjavajuću pomisao. Zar može jedan istoričar da pretenduje da se na osnovu njegovog prikaza nekog stanja iz prošlosti, ma kako stručno uspjelog i faktualno tačnog, sistematski uređuju kompleksni pravni i građanski odnosi sadašnjosti? Zar istoričar smije da brka istoriografske i pravne činjenice, te, primjerice, na osnovu prvih preporučuje vanpravne prepravke katastarskih upisa, pogotovo kada bi neko htio da delikatna pitanja vjerskih prava u jednoj sekularnoj i demokratskoj državi uređuje po uzoru na apsolutnu despotiju u kojoj je gospodar vršio neposrednu i potpunu, najdoslovnijie „očinsku“, vlast u svojoj državi, i u svojoj državnoj crkvi?

Pravna i građanska pitanja ne mogu se bez ostatka svesti na istoriografska, niti u potpunosti odgovoriti stručnim metodama istorije. Sam zakon o vjerskim zajednicama predstavljao je upravo jedan takav pokušaj da se, takoreći pravnom alhemijom, zaobiđe postojeća ustavna i zakonska regulacija svojinskih odnosa i „povrati“ neko zamišljeno stanje od prije stotinu godina. Tako su se pojedinci, tamo gdje pravnici više nisu mogli da pomognu, ponadali u istoričare da će im riješiti pravni problem. A koliko istoričari mogu biti loši savjetnici u tim stvarima, vjerovatno niko bolje ne zna od aktuelnog predsjednika Crne Gore.

Možda, i da završimo u malo vedrijem ključu, ako predsjednik nema razloga da bude zahvalan svojim istoriografskim i identitetskim savjetnicima, svi mi ostali imamo; neki bolji savjetnici možda bi mu bili savjetovali da se ne uzda u himere prošlosti i da ne rješava problema XXI vijeka metodama XIX vijeka. To treba da bude opšti nauk za sve koji nastoje da od ove zemlje naprave mjesto gdje možemo živjeti u jednakosti, dostojanstvu i u pravnoj sigurnosti bez obzira na naše brojne, a ipak, da se ne lažemo, nevelike razlike. Ako mu je lakše, istoričari često i sebe same stručno sapliću, a kamoli njega nevičnog.

Problem u krajnjoj liniji nije u istoričarima niti čak primarno u onima od njih koji su otvoreni nacionalistički propagandisti: problem jeste činjenica da jedan čovjek i jedna partija imaju namjeru i mogućnost da svoje istorijske fantazije istjeruju makar po cijenu krvomutnje, nereda i destabilizacije zemlje. Bilo bi zanimljivo vidjeti kako će neki budući istoričari objasniti to što je tom čovjeku i toj partiji dva puta u trideset godina prošao isti trik: da pomami građane jedne na druge koristeći retoriku povrijeđenih istorijskih prava i ugroženog identiteta, onda srpskog, a sada crnogorskog.

Autor je doktorand na Evropskom univerzitetskom institutu u Firenci

Preporučujemo za Vas