STAV

„Stabilan sam, tim se dičim…”

Oni učesnici čije su izjave zavrijedile medijski pomen su promašili zadatu temu. Ne znam da li su to uradili zbog nedovoljnog poznavanja materije, intelektualne lijenosti da se pripreme za najavljeni sastanak, ili namjere da kažu ono što ih žulja bez obzira koja je tema sastanka. Šta god bio razlog, činjenica je da su njihovi nastupi bili neinformisani po pitanju stabilitokratije
2 komentar(a)
Lideri opozicije, Foto: Boris Pejović
Lideri opozicije, Foto: Boris Pejović
Ažurirano: 02.02.2019. 15:20h

Direktni povod za ovaj komentar je nedavni sastanak crnogorskih političara na poziv nevladine organizacije CGO. Sastanak je bio najavljen kao dijalog o važnoj temi stabilitokratije (u lokalnom govoru: stabilokratija) na nasem prostoru.

S obzirom da sam autor kovanice ‘stabilitokratija,’ te da sam tokom posljednjih nekoliko godina na tu temu pisao u više navrata i u nekoliko jezičkih i medijskih okvira, osjećam se pozvanim da kažem nešto o toj temi i komentarišem nastup nekih od učesnika. Zarad javnosti želim reći da svoje komentare baziram isključivo na novinskim izvještajima, pošto sam iz medija i saznao o ovom sastanku.

Ovom prilikom ne želim da ulazim u analizu neprikladnog naslova (“Stabilokratija ili Demokratija”) i pojašnjavam zašto mislim da je, kao i svaka binarna opozicija, predstavljao pojednostavljivanje kompleksnog sistema. Svjestan sam da živimo u monosilabičnom svijetu u kojem su površnost i dužina Twitter poruke mjera kvaliteta i analitičnosti.

Znajući da se radi o iskusnim političarima nadao sam se da će učesnici razgovora pokazati nivo poznavanja ove problematike, te da će moći i htjeti da lokalne i regionalne društveno-političke situacije dešifruju u širokim okvirima. Pokazalo se, međutim, da je moje nadanje bilo neutemeljeno.

Oni učesnici čije su izjave zavrijedile medijski pomen su promašili zadatu temu. Ne znam da li su to uradili zbog nedovoljnog poznavanja materije, intelektualne lijenosti da se pripreme za najavljeni sastanak, ili namjere da kažu ono što ih žulja bez obzira koja je tema sastanka. Šta god bio razlog, činjenica je da su njihovi nastupi bili neinformisani po pitanju stabilitokratije. 

Osim što je predstavljao pokušaj da se nagovijesti poznavanje političke teorijie, napor Miodraga Lekića da predloži drugačiji termin za opis lokalne situacije (“demokratura”) je bio bježanje od analize važnog problema. Ono je bilo proizvod spoznaje da iskrena analiza može biti politički opasna po njega. 

Stav Ranka Krivokapića o stabilitokratiji kao oblandi u koju se uvija autokratija je u sukobu sa osnovnim karakteristikama ovog koncepta. Takva tvrdnja predstavlja zamjenu teza i odaje nedovoljno znanje o značenjskim okvirima obadva koncepta. Istovremeno, ona pokazuje zabrinjavajući nivo lokalnosti njegovog shvatanja politike.

Zalažući se prvo za demokratiju pa tek onda za stabilnost u Crnoj Gori, svježe iskovani lider SNP-a Vladimir Joković, je pokušao da u novom kontekstu oživi katastrofalnu ideju iz pred-referendumskog perioda: prvo država, pa demokratija. Kao što je Miodrag Perović tada odbijao da prihvati da je potrebno i moguće paralelno raditi na ostvarivanju obadva cilja, tako Joković danas nastoji da odvoji neodvojivo: demokratiju od stabilnosti.

Andrija Popović se potrudio da diskusiju o kompleksnom sustavu stabilitokrarije svede na parolu o tome da ona može postati recept za nestabilnost. Javnost je, na žalost, ostala neinformisana o tome koje alatke je Popović koristio u svojoj diskursivnoj analizi.

Ervin Ibrahimović je uspješno kanalisao duh Mila Đukanovića iz mlađih ratno-huškačkih dana kada je sa skupštinske govornice grmio da Jugoslavija nema alternativu. Za Ibrahimovića, u post-NATO-vskoj Crnoj Gori i širom Zapadnog Balkana “stabilnost nema alternativu”!

Dok je Momo Koprivica otkrivao toplu vodu tvrdeći da je gubitak vlasti za autokrate “rizičan događaj”(?!!), Miloš Konatar je odlučio da ni slučajno ne pomene zadatu temu. On se vratio u sigurnu tematsku luku pričom o poštovanju zakona, suštinskim reformama i daljoj demokratizaciji Crne Gore.

Ono što se panično izbjegavalo pomenuti je činenica da je stabilitokratija spoljno-politički model koji je kreirao Zapad i koristi ga kao svoj modus operandi širom svijeta. Priča o stabilitokratiji nije, i ne može biti samo priča o Crnoj Gori i Balkanu. To je, prije svega, priča o diskursu zapadnih hegemonih sila. 

Iako ne treba umanjivati akutnost balkanskih situacija, lokalne i regionalne elite su samo eho i serviseri tog diskursa, a ne njegovi kreatori! Kritički osvrt na stabilitokratiju je, stoga, kritika zapadne politike na našem prostoru. Vjerujem da ta kritika doprinosi razvoju demokratije. Činjenica da su učesnici sastanka izbjegli da se kritički osvrnu na politku Zapada u CG i regionu govori dovoljno o njihovom kapacitetu da se posvete demokratizaciji Crne Gore.

Kao što sam više puta objašnjavao (vidi tekstove za London School of Economics; The Economist; Open Democracy; The Diplomat; DANI; Vijesti) temeljni postulat stabilitokratije leži u uvjerenju kreatora spoljne politike zapadnih liberalnih demokratija o zaštiti i promovisanju zapadnih interesa kao konačnom cilju. Kao što nam nedvosmisleno pokazuju primjeri Crne Gore, Srbije, Makedonije, Albanije i Kosova, Zapad vidi vladajuće elite i vladajuće partije u ovim državama kao problematične, ali još uvijek funkcionalne i potencijalno korisne servisne strukture.

Obije strane ne snose jednaki teret odgovornosti za posljedice stabilitokratije. Iako u ovom političko-interesnom braku nema naivnih i nevinih učesnika, Zapad je taj koji uvijek uspostavlja pravila ponašanja. Zapad je taj koji definiše nivoe kompleksnosti određene stabilitokratije zato što, po prirodi stvari, nastupa sa pozicija moći.

Brojni moji kolege eksperti su počeli koristiti termin stabilitokratija kako bi opisali njima bliske situacije. Ono što je konstanta svih tih upotreba jeste poštovanje osnovnog značenjskog okvira koncepta stabilitokratije: spoljno-političke aktivnosti liberalnih demokratija Zapada na prostorima na kojima imaju raznorazne interese.

Za razliku od njih, crnogorski politički i NVO prvaci su odbili da pomenu Zapad kao kreatora. Takvo pominjanje ili kritički osvrt bi doveli u pitanje njihov klijentelistički odnos prema Zapadu. Istovremeno, otvorila bi se diskusija o činjenici da su mnogi od učesnika ovog sastanka već decenijama integralni dio temelja crnogorske stabilitokratije.

Naravno, svako ima neotuđivo pravo da analizira koncepte i upotrebljava termine na način koji ima malo ili nimalo veze sa njihovim značenjem. U slučaju nedavnog igrokaza crnogorskih političara koji je upriličio CGO se radi o nekorektnom, neinformisanom, politizovanom i u najboljem slučaju selektivnom pristupu važnom pitanju. Tim crnogorskih političkih prvaka je, kao i mnogo puta do sada, na sastanku o stabilitokratiji pokazao zavidnu sposobnost da od zadate teme ustukne na puškomet.