Socio-kulturološki usud Crne Gore je nepostojanje poimanja da se na bilo koje i životno i društveno pitanje može odgovoriti na više načina, kao i to da svako ko smatra da je njegov odgovor jedino ispravan zapravo i potencijalni nasilnik i potencijalni stradalnik. Ako ovome dodamo i veoma lošu naviku našeg kolektivnog rezonovanja da neispravnoj zamisli ili ideji odmah suprotstavimo njoj isključivo negacionu tezu, a da pri tom ne provjeravamo njenu suštinu i vrijednost, onda imamo dva paklena preduslova za naš svojevrsni civilizacijski limbo – ni tamo, ni ovamo Crna Gora nije odmakla u proteklih 30 godina!
Desantno ustoličenje u magli suzavca podno Lovćena nije odredilo ni navodne pobjednike ni poražene, koliko je potvrdilo da nam se zajednica ponovno cijepa na dva isključiva ubjeđenja i da nam je zdrav razum, po ko zna koji put, ustuknuo pred identitetskom strašću. Razloga je mnogo za ovakav politički saspens, ali je i nužnost rješavanja ovakvog stanja poprilična.
Iako je možda neuobičajno za balkanske prilike, ali je zato veoma očigledno, da potencijalnog krivca za ovakvu užarenost našeg političkog ringa treba tražiti i van njega. Površna dijaloška instruktaža EU, koja je i moguće namjerna zbog otvorenog (personalnog) intrevencionalizma ambasadora zemalja Kvinte (SAD, Velike Britanije, Francuske, Njemačke i Italije) u naše dnevnopolitičke relacije, unosi dodatnu pometnju zbog svoje neprincipijelnosti i nekritičnosti.
Možda će samo neupućene neprijatno u oktobru iznenaditi negativan komentar u postignućima Crne Gore ka članstvu u EU, ali će šminkerima iz aktuelne vlasti, kao što je to bio slučaj i sa njihovim prethodnicima, biti konačno uskraćen jedan argument o navodnoj uspješnosti. Naslijeđeno od prethodne i neprimjereno rješavano od postojeće vlasti, stanje u sudstvu i tužilaštvu onemogućava vladavinu prava u Crnoj Gori. Odbor za sveobuhvatnu izbornu reformu nije značajnije odmakao od svojih početaka. Postupci kojima su usvojene izmjene i dopune Zakona o državnim službenicima i namještenicima, Opšteg zakona o obrazovanju i vaspitanju, Zakona o radu, kao i najava oko identičnog usvajanja Zakona o popisu stanovništva, domaćinstva i stanova, uopšte nijesu ne samo sprovedeni sa evropskim standardima, već su bili u potpunoj suprotnosti od dijaloških principa na koje se pozivaju briselski zvaničnici.
Kolika je isključivost trenutne političke većine u odnosu, na ne samo izrečene stavove opozicije, već i na objektivne okolnosti, najbolje ilustruje informacija da u aktuelnom Zakonu o radu nijesu uvrštene ni preporuke Agencije za sprečavanje korupcije iz 2017. godine koje su se ticale netransparentnosti i integriteta u oblasti rada, kao i socijalnog (tripartitnog) dijaloga. Opet ta riječ i na primjeru negativna simbolika! O suspenziji radnih prava u brojnim stečajnim postupcima, koji su uslijedili nakon neuspješnih privatizacija, ne treba posebno ni pisati.
Ono što se očekivalo, a nije ga ambasadorska svita Kvinte i predstavništvo EU pretjerano isticalo u promociji dijaloške kulture, jeste njegov institucionalni preduslov. Naime, najvažniji institucionalni domet aktuelne političke vlasti trebao je biti postupak definisanja ustavnopravnog položaja zakonodavne i upravno-izvršne grane vlasti. Predlaganjem nacrta zakona o Skupštini Crne Gore i Vlade CG i održavanjem sveobuhvatne javne rasprave suštinski bi bila otvorena tranziciona reforma našeg društva. Uz ovo, neophodne izmjene i dopune Zakona o državnoj upravi odredile bi njeno jasnije funkcinisanje i pri tom bi se iskristalisala nužnost da svako javnopravno tijelo, tzv. nedržavna uprava (agencije, fondovi i dr.) dobije svoju, zasebnu regulativu. Zašto je ovo bitno?
Pojavi korupcije ne prethodi samo nepostojanje odgovarajuće zakonske regulative (tzv. rupe u zakonu ili pravne praznine), koliko postojanje nerazumnih i nejasnih pravnih normi koje politički izabranim rukovodiocima ostavljaju mogućnost da svojim diskrecionim tumačenjima donose odluke u kojima se javni interes podređuju privatnim potrebama. Pored, ovog indikativno je da nema ama baš nikakve inicijative za evaluaciju dosadašnje primjene Zakona o tajnosti podataka, dok je određenim ministrima i dalje je omiljenja poslastica upotreba oznake “Interno”. Koliko se odmaklo sa pripremom Zakona o slobodnom pristupu informacijama? Zato, često pominjana “ruka pravde” može postati zapravo ruka u svakom perčinu one glave koja misli drugačije od aktuelne vlasti, a da je pri tom neko iz EU poziva na dijalog.
Shodno svemu, aktuelizovani identitetski sukob se, kao moguća namjenska posljedica, nalazi u svojevrsnom dijaloškom lavirintu. Vlada CG, bez svog potvrđenog, ali često osporavanog legitimiteta od onih koji su je izabrali, ne može biti značajniji subjekt u dijalogu na kojem insistira EU. U ovom kontekstu imamo i (nejasan) stav aktuelne političke većine koji je isključivo određen svojevrsnom DPS anaksioznošću. Naravno, nakon nedavnog protesta na Cetinju i samom DPS-u je onemogućeno dominantnije djelovanje po ovom pitanju. Opozicione partije i civilne organizacije, koji žele očuvanje građanskog koncepta Crne Gore, svoj subjektivitet u ovom procesu isključivo mogu definisati na partnerskoj osnovi i programskom objedinjavanju. Skupština Crne Gore, koja je bila u “izolaciji” tokom ovih dešavanja, možda bi po ovom pitanju trebala da razmotri usvajanje rezolucije i odredi određene planske i međuinstitucionalne aktivnosti. Medijska prepucavanja i tviterašenje u ovom trenutku predstavljaju ništa drugo do izvrgavanje ruglu naših građana. Ne dozvolimo da nam bude prekasno!
Bonus video:
