TELEVIZIJSKE I DRUGE IGRE

Prevara skuplja vijeka

Proglašenje Crne Gore ekološkom državom bilo je pokušaj pučista da se pred svijetom bar privremeno zakamuflira odlazak 30.000 crnogorskih rezervista u okupaciju Hrvatske i BiH, a na domaćoj sceni bar nakratko zbuni i pacifikuje antiratni crnogorski pokret

33513 pregleda 101 reakcija 0 komentar(a)
Foto: Skupstina.me
Foto: Skupstina.me

Ljudi moji, je li ovo moguće... Nova vlast izdigla je kolektivno na Žabljak da, na mjestu zločina, ovjeri najveću prevaru bivšeg režima - proglašenje Crne Gore ekološkom državom.

Uh, dobro je što smo ovoga puta goloruki, inače bismo za desetak dana na licu mjesta radno proslavili i tridesetu godišnjicu napada na Vitaljinu i Brgat.

Po svemu drugom, ovaj septembar na Žabljaku izgledao je isto kao i onaj prije tri decenije.

Ista smotra svečanih odijela, isti populistički isprazni govori, iste gomile službenih automobila na zelenim površinama iako to zabranjuje upravo ekološka država koju slave...

Sve je bilo isto osim livade na kojoj se slavilo. Morali su da potraže novu jer nam je država toliko ekološka da nije uspjela da pokosi šikaru u koju je zarasla ona stara...

Toliko o ekološkoj svijesti vlasti, opozicije, a bogme i onih koji su ih izabrali.

* * *

Na kom je onda nivou mogla biti ekološka pamet vlasti u vrijeme nuklearne katastrofe u Černobilju 1986. godine, koja se smatra prelomnom u masovnom buđenju globalne ekološke svijesti, nema potrebe da objašnjavam. Dovoljan je samo detalj da mi je tog proljeća pisanje o ekologiji zadato - po kazni.

Na pitanje ministru privrede što zna o posljedicama te katastrofe, dobila sam pisani odgovor iz kojeg se vidjelo da lik ne razlikuje ekologiju i - etnologiju.

Od lične katastrofe, koja bi uslijedila zato što mi urednik ne bi vjerovao da nijesam mogla da ispunim kažnjenički zadatak nego da nijesam htjela, spasio me kolega Predrag Vulović.

Iz svjetskih agencija, koje meni tada nijesu bile dostupne, prikupio mi je masu podataka za odličan tekst.

Nakon toga, on nije bio samo stariji kolega koji pomaže mlađem, nego jedan od baš rijetkih prijatelja iz Pobjede koji su ostali uz mene tokom decenija borbe sa vjetrenjačama.

Kad sam naučila da izađem nakraj sa ekološkim, uslijedile su decenije borbe s novinarskim i političkim vjetrenjačama.

Izgubili smo i Peđa i ja sve te bitke, a od nastavka zaludnje borbe spasio nas je - stečaj.

Zajedno smo otišli i u penziju, iznos se razlikovao nekoliko eura u njegovu korist. I nekoliko stotina eura u korist kolega koji su forsirali rušenje Mauzoleja, paljenje Konavala, bombardovanje Dubrovnika itd. Za razliku od njih, oduzeto mu je i pravo na stan.

Toliko o poštovanju državne Pobjede prema jednom od najčasnijih novinara - Predragu Vuloviću.

* * *

Kad je počeo AB-užas, spašavali smo svoj obraz zajedno, vlastitom profesionalnošću. Zajedno smo tugovali tokom noći 10/11. januara 1989, gledajući s prozora kako većina kolega "prelama u glavu" i odlazi pred Skupštinu noseći transparent "Pobjeda je s vama".

Stavili su se na raspolaganje pučistima samo sat-dva nakon što su se, na partijskom sastanku, zakleli da će čuvati tekovine bratstva, jedinstva i bivšeg rukovodstva.

Za razliku od te hladne noći, ljetnjoj drami iz 1997. smijali smo se puna srca.

Dok smo prorađivali redakcijski komentar-odu šefu države i partije i divljenje kako je "naš predsjednik Momir Bulatović crnogorski lucidan", Peđa reče:

- Neće ih ni ovo zaklinjanje dugo držat', za koji dan svi će prelećet' kod Mila!

Za dan nijesu, ali za mjesec jesu.

* * *

Nas dvoje od početka smo dijelili iste stavove o profesiji, ali smo se razlikovali u metodama borbe za slobodno novinarstvo.

Peđa se, u skladu sa svojim karakterom, držao principa da tiha voda brijeg roni i sa kolegama razgovarao staloženo i strpljivo. A ja, bijesna i bučna, ne samo što nijesam bila tiha voda nego više bujica koja prijeti da sruši sve pred sobom.

Nije mi to bila namjera, niti sam svađi sa kolegama bila sklona sve dok početkom '90. nije počelo teško vrijeđanje. Držao bi me Peđa satima na kursu, objašnjavajući kako nervozom ništa neću postići.

- Dobro, a što bi ti radio da ti svakog jutra na ulazu noćna smjena skandira "Đubre ustaško"?

- Ništa, mirno bih prošao uzdignute glave!

Poslušala sam ga i vrijeđanje je iz dana u dan jenjavalo, sve dok nije prestalo.

* * *

Kao prijatelje, dodatno su nas zbližile ideje koje su nas odvele u Liberalni savez. Kad sam mu krajem januara 1990. donijela kopiju osnivačkog akta LSCG-a i pokazala ime Momira M. Markovića i svoje, rekao je da već zna.

- Kako - čudila sam se - tek juče su nas registrovali, jutros sam uzela kopiju.

- Lako - osmjehnuo se kao da to nije ništa posebno - vidio sam sinoć kod Peđe Vulikića, uzeo sam pristupnicu.

A ne da nije bilo lako, nego je ulazak u Liberalni savez bio opasniji nego osnivanje kriminalne grupe, naročito za one iz državnih firmi.

Mogu bivše kolege da kreče koliko hoće i javno dopisuju lažna "prvoboračka" imena, ali Peđa Vulović je prvi novinar Pobjede koji je ušao u taj suverenistički savez slobodnih ljudi. Pridružilo se još samo troje.

Znam, ljutio bi se što to naglašavam, ali moram. Zato što je danas ulazak u opozicionu partiju prirodna pojava, jedina prepreka je novinarski kodeks. Na koji se uglavnom pozovu oni koji od partije ne uzimaju knjižicu nego eure i, u skladu s njihovom količinom, lažu i podmeću partijskim protivnicima...

U to doba najveća prepreka ulasku u LSCG bio je kodeks Udbe. Revnosno ga poštujući, ona ne da je urnisala život članovima te partije i svim suverenistima, nego i svim članovima njihovih užih i širih porodica. I svima koji se nijesu prodali ili poklekli ostala za vratom do danas.

* * *

Odoh daleko, gubim kontrolu i nad tekstom i nad sobom ovako bijesna zbog kolektivne aMNEzije. Da se vratim ekologiji i najvećem prevarantskom poduhvatu depeesa, ako izuzmemo tzv. rat za mir zbog čije je kamuflaže i izveden performans od proglašenja Crne Gore ekološkom državom.

Bio je to pokušaj pučista da se pred svijetom bar privremeno zakamuflira odlazak 30.000 crnogorskih rezervista u okupaciju Hrvatske i BiH, a na domaćoj sceni bar nakratko zbuni i pacifikuje antiratni crnogorski pokret.

Džaba obje te države sad bezočno kreče predstavljajući odlazećeg Predsjednika kao vođu tog pokreta, znaju dobro i Hrvati i Bošnjaci da je Milo Đukanović predvodio njihovo stradanje, a Slavko Perović njihovu odbranu.

* * *

Istina o ekološkoj državi kao prevari sad je očigledna, tog septembra 1991. nije je bilo lako prepoznati.

Kad me je glavni urednik, uoči žabljačke groteske, na obdan vratio sa čitulja u redakciju i zatražio da svoju predratnu kolumnu "Ekološki nedjeljnik" jednokratno obnovim za naslovnicu svečane Pobjede, moj drug Peđa molio me je da to ne radim.

- Obrukaće te kasapljenjem teksta, sve je ovo velika prevara!

- Ne smiju, obrukaću ja njih u Liberalu i Monitoru...

Bio je to čist inat Momiru Bulatoviću, da mi potpis osvane u Pobjedi uprkos njegovoj komandi da dok je on na vlasti moje ime može samo u Pobjedine - čitulje.

Odradila sam uvodnik, dopola ekološki a otpola - antiratni. I u post skriptumu, Peđi za merak, napisala kako u ekološkoj državi ne da vojska i teško naoružanje ne smiju u rat, nego ne smiju postojati.

Insistirao je da kod šefa idemo zajedno.

- Dobro je imati svjedoka u ovakvim prilikama - objasnio mi je uz vječiti osmijeh.

I bilo je. Kod šefa je sjedio neki lik u crnom odijelu.

- Mislio sam da pratiš kosovske probleme, a ne ekološke - obratio mu se Peđa gledajući u mene, da brže shvatim kako je riječ o - Službeniku.

Šef je, nakon čitanja, prodimio. Tražio je da antiratna polovina teksta bude zbrisana i da dopišem neki neutralni kraj.

Odbila sam, Peđa je ugrabio kolumnu sa stola i - odšetao sa mnom iz zgrade.

Te noći zauvijek sam odšetala iz Pobjedinog novinarstva...

P.S. Peđa i ja zauvijek smo se rastali prije sedam dana... Zaslužio je više od ove kolumne, ali nije do mene...

Preporučujemo za Vas