DRUGI PLAN

Prećutano u plemenu

Nepravda, nejednakost i nasilje zaštićeno patrijarhatom, postaje baza političke akcije. I glavni krvnik ovog društva

37491 pregleda 450 reakcija 77 komentar(a)
Foto: BrM
Foto: BrM

Ispod raznih programa i političkih teorija, crnogorskim društvom vlada jedan neformalni mehanizam nebrige koji se najbolje vidi u trenu kad ti pit bul zajaše dijete u parku, a gazda za njim dobaci: neeće!

To slavno neeće treba da djeluje kao osiguranje i glas dobre volje, ali zapravo je autoritarno nametanje stava. Dok pit bul rasipa bale oko tvog čeda, ti si pozvan da pristupiš zajednici iz koje dolazi gazda psa kao izaslanik više sile. Ključna riječ inicijacije je neeće, i onog trenutka kad pristaneš na nju, stvari postanu magijski koherentne.

Bog ti se javi na putu za Damask i sve što si do tad brinuo nema veze sa realnim svijetom. To što pas nema brnjicu postaje nevažno, jer neeće, a kad se okreneš oko sebe vidiš da ni drugi psi nemaju brnjice, jer isto tako neeće. Suze tvog djeteta su problem u koji ga dovodi pretjerana briga. Zapravo, da se ne lažemo, odgajaš malog pederka, okrećeš ga protiv prirode i životinja, umjesto da shvatiš da neeće i kao čovjek prošetaš parkom.

Koja to sila kontroliše ovo društvo, pa je normalno da se divlja u saobraćaju, ili da premijer pečatno odbija vakcinaciju protiv zarazne bolesti? Šta daje suverenitet i snagu nekom iz policije da pređe preko prijetnje žrtvi nasilja? Kakav je to labavi entuzijazam na kome počiva cijela ova nefunkcionalna klanica ideje o pravu i poretku?

Očigledno je da podzemno djelovanje mentaliteta uzdiže ljude do nivoa da sebi dozvole nehat. I ne samo da ga dozvole, nego ga propišu kao pravilo, stavljajući sebe na pijedestal žrtve. Jer kao što onaj kerovođa iz parka viče nećee, tako se i premijer blago uvrijedi kad mu pomeneš vakcinu; a vjerujem i oni što su odbacili prijetnje Šejli Bakiji, ubijenoj prije deset dana, imaju razložnu tezu po kojoj su sami žrtve više sile, uhodanog sistema i običaja.

Mislili su da neeće, pa je pravo čudo da se desilo. A kad se čudom stvari dese i tumače, onda krivice nema. Premijer može da navali na pričesnu žlicu, gazda pit bula može da te gleda s visine, jer si otrovna picajzla i štreber koji ne razumije prirodu prave vlasti u Crnoj Gori.

A koja je to sila koja upravlja društvom?

Pomislio bi čovjek da sve ima veze sa novom religijskom modom u vladi. Ali nije baš tako. Još juče je bivši premijer na ruci nosio fetiš od sto hiljada eura. Sad je taj isti sajdžija predsjednik države. Ispod svega teče i vazda je tekla narodna nada, koja je govorila neeće sve to doći na naplatu. Ista nada javlja se danas kad novi premijer neeće zaraziti vozača, a vozač komšiju dijabetičara i poslati ga bogu kome se premijer preko kašike obećao.

Primijetili ste da su svi spomenuti u ovoj priči muškarci, osim ubijene djevojke. Ne planiram da jednim potezom raskrinkam javašluk crnogorskog društva, ali mislim da mirne duše možemo krenuti u njegovu dekonstrukciju ako prvo uperimo prstom u degenerisani patrijarhat koji više ne obavlja nijednu funkciju osim što ometa razvoj. Poput pater familiasa koji su kroz povijest gazili faraonski i tako njivili svoj imidž zaslužen u ratovima, današnji mirnodopski muževi na funkcijama zadržavaju oreole predaka i boli ih suštinska murica za ono što u zakonu piše. Jedan sasvim podzemni princip jačeg, naslijeđen iz porodice, po kome se prvi brk pita i ostaje izvan sumnje i krivice, prostire se kao vlada bezgrešnog muškog znanja u zajednici. Taj princip je u bivšoj vlasti bio ojačan mafijaškim ustrojstvom i golom silom vojnika ulice, pa je gurnuo zemlju u kriminal, da bi danas bio oličen u fanatizmu kulta brade, spremnog da opustoši racionalno, a namjesto znanja, nauke i prava, donese magiju, obred i običaj.

Nosioci oba procesa mahom su muškarci, suvereni u činjenju ili nečinjenju. Oba procesa su mjerljiva, pa kao što ne možeš čuti žensku glavu da govori ispred neke vjerske grupe, tako možeš vidjeti da među pedesetak akademika CANU sjede samo dvije žene.

Nije ovo glorifikacija ženskog roda, niti osuda muškog; ovdje govorim o jednom porodično-plemenskom poremećaju koji je rodio princip lako ćemo, i neeće. Ako razmislim o strukturi i odakle ta nebriga u jednom društvu potiče, onda bih je, u spomen na žrtvu sistema Šejlu Bakiju, potražio u tom višku prava koje muškarci prećutno sebi daju i međusobno garantuju kao nepisani ustav, dok zemlju ležerno prepuštaju silama agresije.

Ta agresija očigledno vodi u samouništenje, struji krvotokom interesnih grupa i temelji kulturu grabeži. Nepravda, nejednakost i nasilje zaštićeno patrijarhatom, prećutano u plemenu, postaje baza političke akcije.

I glavni krvnik ovog društva.

Bonus video:

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nisu nužno i stavovi redakcije "Vijesti")