LOVAC NA ZMAJEVE

Orden za Milorada (Vučelića)

Kako je Njegošu kod Milorada Popovića, tako je i Svetom Savi kod Milorada Vučelića. Tijesno i neprijatno

36483 pregleda 169 reakcija 77 komentar(a)
Foto: SPC
Foto: SPC

Kada bi roditelji slijedili hrišćanske vrijednosti Mila Đukanovića i Porfirija Perića, onda bi masovno počeli djeci da daruju ime Milorad. Jer su upravo dva Milorada, Popović i Vučelić, ušli u istoriju - prvi prije par godina zgoditkom u vidu Njegoševe nagrade, a drugi ovih dana, ordenom Svetog Save. Popovića je Milova ruka označila kao znamenitog književnika, dok je milošću Božjom patrijarh Porfirije kod Vučele prepoznao posvećenost "novinarskom profesionalizmu, hrišćanskim vrijednostima i vrlinama". Valjda vas ne trebam podsjećati ko su u stvari Milorad Popović i Milorad Vučelić - prvi je pisac, istaknut u žanru sastavljanja dosijea narodnih neprijatelja, dok je Milorad Vučelić ratni huškač, švercer cigareta i tajkun pod maskom Če Gevare.

"Teško vama književnici i fariseji, licemjeri što čistite spolja čašu i zdjelu a iznutra su pune grabeža i nepravde. Fariseju slijepi! Očisti najprije iznutra čašu i zdjelu da budu i spolja čiste". Da su se Milo i Porfirije vodili ovom porukom Jevanđelja po Mateju, što bi patrijarhu trebalo da bude i obaveza, onda bi zaključili da su čaše i zdjele dvojice Milorada pune mulja i taloga, tako da je uzaludno svako krečenje. Ne pomažu ni Njegoševa nagrada, ni orden Svetog Save.

"Nikad svoj, uvijek tuđi - ali u korist sopstvenog džepa." Iako se ova rečenica beogradskog novinara Slaviše Lekića odnosi na kameleona Vučelu, ništa manje ona ne pristaje ni našem Miju. Jer Popovićev i Vučelićev patriotizam, kod prvog crnogorski kod drugog srpski, rastao je paralelno sa stanjem njihovih bankovnih računa. Istina, kod Popovića se radilo o stotinama hiljada, a kod Vučelića o milionima. Godišnje. Lakirani Beba (Popović) je nakon pada Miloševića optužio Milorada da je iz državnog trezora ukrao 40 miliona maraka, na šta je Vučelić uzvratio da Beba laže. Iako bi se moglo prihvatiti da je sve što govore jedan o drugome sušta istina, navodni kriminal je ostao nerasvijetljen. Srpsko tužilaštvo nikad tim povodom nije otvorilo izviđaj a Vučelić nikad Popovića nije tužio za klevetu.

Slične hrišćanske vrline pokazivao je i Milov Milorad - kada je uglednom biznismenu iz Rijeke i znamenitom Kolašincu Milutinu Drljeviću pokušao da proda navodno veoma vrijednu grčku ikonu iz 16. stoljeća, vlasništvo kraljevske kuće Petrovića, za tričavih 180 hiljada maraka - ekspertiza u Italiji je pokazala da je riječ o falsifikatu.

Kako je Njegošu kod Milorada Popovića, tako je i Svetom Savi kod Milorada Vučelića. Tijesno i neprijatno, očito.

"Teško vama farisejima što tražite začelja po zbornicama i da vam se klanja po ulicama", zapisano je u Jevanđelju po Luki. Milorad Vučelić je svojim likom i djelom svjedočio baš o tome - prvak u kameleonstvu i skutonoša svake vlasti. Bio je uz Stambolića dok Milošević nije pobijedio, družio se sa Ćosićem dok i on nije pao, dilovao sa Badžom dok nije ubijen, koketirao sa Đinđićem dok nije strijeljan, preko Caneta držao vezu i sa Milom dok ovaj nije odbio da mu pomogne i izvuče ga iz zatvora (gdje je nakratko pao u akciji Sablja). Sada viri i laje ispod Vučićevog šinjela. Takmiči se godinama sa hepi Marićem oko obožavanja Gospodara, a jedan od bisera koji o tome svjedoči je njegova rečenica: "Ovi što lupaju u šerpe sa beogradskih balkona ne mrze Srbe i srpski narod zbog Vučića, oni mrze Vučića zato što se bori za interes srpskog naroda". Da se naježiš.

Crnogorski Milorad nije morao da, kao Vučelić, pravi toliko zaokreta i transfera jer ovdje već tri decenije vlada jedan čovjek. Zato je mnogo puta ponovio da će "DPS trajati samo dok Milo Đukanović ne odluči da se povuče iz politike" ili da je "Milo Đukanović glavna i isključiva prepreka strateškom zaokretu Crne Gore ka Srbiji i Rusiji"! Ipak, vrh Popovićevog udvorištva nedavno je odštampan u zagrebačkom Jutarnjem listu: "Doduše, problem je da (Srbi u CG) nemaju jakih lidera ni u političkom ni u kulturološkom smislu. Oni nemaju ljude koji bi se izložili, pa i riziku, ili koji bi svojom karizmom i spremnošću na rizik mogli parirati Milu Đukanoviću. On stalno opstaje. Vrlo je vješt u tome i zna pravila vlasti, koaliranje, većinu, a i sebe je izložio na način koji kod ljudi izaziva respekt"! Pa se onda čudite zašto Milu nije teško da u ovo povjeruje.

Iako je Vučelić u mladim danima bio član Saveza komunista, poklonik Če Gevare, ateista i anarhista, buđenje srpskog nacionalsocijalizma 90-ih spremno je dočekao. Od Jugoslovena je postao Srbin, a za Jovandan 1991. organizuje prvu slavu u svom domu, sa specijalnim gostom Radovanom Karadžićem. Deceniju i po kasnije posjetiće drugare u pritvorskoj jedinici Haškog suda:

"Susreti sa Momom, Jovicom i Frenkijem bili su potresni, puni emocija. Bilo je jasno da je taj Hag hapšenje naroda, hapšenje duše naroda. To su ljudi nedužni". Kud ćeš bolje preporuke za najveći orden Srpske pravoslavne crkve koja se do danas nije odrekla bandita i ratnih zločinaca s početka 90-ih.

Naš Milorad je 90-ih bio na pravoj strani istorije ali je na vrijeme uhvatio maglu i emigrirao pod Tuđmanove skute, u Zagreb. Dok je Crna Gora umirala pod gusjenicama velikosrpskog nacionalizma, Popović je sa pristojne distance i za solidnu apanažu vodio "presudnu" bitku za spas domovine. U sjenci istinskog izgnanika Jevrema Brkovića, naš Milorad je djelovao kao kurir Jovica pokušavajući da transakciono poveže LSCG i HDZ, ali se Slavko nije dao spustiti niz to uže. Rascjepom u DPS 1997. otvara se pukotina kroz koju će na velika vrata u Crnu Goru stići Milorad Popović. Da bi postao Milov Ivan Aralica - zvanični tumač istine, prorok i strateg, glorifikator Vođe i udarna pesnica kojom se išlo na nepodobne pojedince i medije.

Vučelićev doprinos novinarskoj profesiji, na šta se u obrazloženju poziva patrijarh srpski, najbolje ilustruju žrtve njegovog vođenja prvo RTV Vojvodina, pa onda RTS-a. To su stotine hiljada mrtvih i milioni raseljenih u ratovima na prostoru SFRJ, jer kako je sredinom 90-ih u Beogradu rekao Adam Mihnjik, čuveni poljski disident i antikomunista - svaki čovjek kojeg je u ovim ratovima pogodio metak, prethodno je bio pogođen riječju. Vučela je u to vrijeme žario i palio RTS-om, a za honorar od 2 hiljade maraka znao je da jednom nedjeljno skokne do Novog Sada i tamo saspe rafal po ustašama, balijama i domaćim izdajnicima.

U krugovima SPC koji ne ljube ruke gospodara Vučića, vlada mišljenje da je i aktuelni patrijarh sklon prilagođavanju. Svakoj vlasti. Sa Tadićem je igrao basket, a sa Vučićem sada pleše valcer. Možda je Porfirija impresioniralo kameleonstvo Vučelića i njegova sposobnost da u svoje društvo okupi Stambolića, Miloševića, Ćosića, Karadžića, Đukanovića, Đinđića, Jovicu Stanišića, Caneta Subotića, i brojne druge likove doba zlog, a sada i Vučića. Red je zato bio da na Vučelinim prsima zasija orden Svetog Save. Onaj isti koji nekad krasio grudi Milovog pitomca Peđu Boškovića. Prije nego što mu je SPC oduzela odličje. Tako nešto se Miloradu srpskom ne može desiti. Jer on nikada ne skreće sa pravog puta. Kao mlad i zanesen je tvrdio - ako nema nade, ima principa. Ostatak života je, kako kaže jedan njegov generacijski kolega, živio po obrnutoj maksimi - kad nema principa, onda ima nade.

Hrišćanski, nema šta.

Preporučujemo za Vas