DRUGI PLAN

Zašto gledam lijevo

Koliko čekati dok se u Crnoj Gori formira lijevi odgovor i nova generacija politički pismenih aktivista ostvari svojih par procenata na izborima?

24995 pregleda 214 reakcija 58 komentar(a)
Foto: Vijesti/Luka Zeković
Foto: Vijesti/Luka Zeković

Francuskim je misliocima teško ugoditi, pa je Bodrijar na primjer pisao kako je afera Votergejt u Americi služila samo da se opravda mnogo veća prevarnost cijelog sistema. Kao neko medicinsko puštanje krvi, predsjednik Nikson je pao kako bi ljudi povjerovali da sistem ide ka pravednosti i da niko nije nedodirljiv. Zapravo, Votergejt skandal je dopustio nadolazećem reganizmu i tačerizmu da urade što hoće i državu apsolutno podvedu neoliberalnoj ekonomskoj himeri i mračnim pravilima bogate manjine.

Uproštavam do maksimuma, ne zato što potcjenjujem čitatelja, nego što ne vjerujem svojim znanjima iz oblasti od koje me uvijek oblivao leden znoj. Kapital, ekonomska ezoterija, politička ekonomija i finansije uvijek su bili dio drugog svijeta i na dalekoj periferiji intelektualnih rasprava moje generacije.

Dok smo se mi koškali oko nacionalnih koščina (bilo je ratova, moralo se) užas oko nas sažimala je ekonomska pozadina, da kažem marksistički, ekonomska baza o kojoj nismo imali pojma. Kad je rat prošao, ljudi su najednom ispali nespremni za dileme mira. Spaljivali su vaučere, gubili novce, ulagali u mrtve konje bivših fabrika, i pokazali na primjeru privatizacije da je najbolja pljačka ona koja se odradi bez maske i u po bijela dana.

Sve je postalo nejasno, građanstvu je ogađen socijalizam da bi novi liberalni model postao prihvatljiv. Da nevolja bude veća, isti političari iz socijalizma preuzeli su žezlo tranzicijske pljačke, pa je jadni posmatrač mogao komotno reći - sve je to isto, socijalizam, kapitalizam, Engels ili Fridman, nema tu velike razlike.

Prevara je dobila svoj politički odraz u apsolutnom negiranju jugoslovenskog iskustva. Kao u iluzionističkoj tački, jedini napredni period ovog podneblja uklonjen je do temelja, sistemski zbrisan iz sjećanja, novim generacijama prokazan kao politički kazamat i tamnica naroda. Pljačka je dobila nove granice, oznake i šapke: zapravo su povađene stare kape sa tavana i jednom zavazda odbačena kvislinška trema i stid. Kao najrazorniji oblik neoliberalne političke fikcije naravno da je izabrana postmoderna, sa svojim relativizirajućim narko-efektom, ovog puta usmjerenim prema osnovama civilizacijskog hoda, dakle, prema antifašizmu koji je sveden na ravan vica.

Tako smo došli do pljačkaške sirovine prvog reda, slobodne nacifikacije društva u kome navijači u Novom Pazaru mogu da slave zločince prošlog rata. Fašizacija je cijena koju su lideri u stanju da plate kako bi ostala sakrivena prava istina - da Aleksandar Vučić, recimo, nije nužno četnik koliko sluga i gospodar jedne ekonomske despotije što politiku drži kao dekor u sticanju finansijske moći. Igra je dvostruka, jer u isto vrijeme finansijska moć je politička, a on jeste i četnik, iz proste činjenice što rehabilituje jedan profašistički pokret.

Taj dvostruki identitet diskurzivnog pakla koji nas okružuje pogrešno bi bilo gledati samo sa jedne strane, kako to čine mnogi koji kažu - okrenimo se samo ekonomskim temama. Zapravo je riječ o jednom tijelu, jednoj duši, dubokoj političkoj jaruzi iz koje istodobno kriče i sjecikese i koljači. Na dnu je profit i gola otimačina, ali postaje vruće u gornjim slojevima politike, gdje se razara simbolička suština društva.

Centralizacija moći, deformacija izvršnih funkcija (Vulin) ratna mitologija, fašisoidni karneval (peticija za puštanje Zvezdana J), osvajanje ulice i upravljanje internetom, samo su neki od metoda kojim se građanstvo drži u grču pristajanja i šoku nevjerice. Uzimam primjer Srbije, zato što je u Crnoj Gori mali uzorak i vlada trenutna zbunjenost nakon pada jedne konsolidovane piramide koju još niko nije naslijedio. Istina je da Vučić pretenduje da bude ozbiljan kupac ili otmičar bivšeg Đukanovićevog sistema, ali ne pominjem ga ovdje kao Belvederac niti osvetnik, moj prevashodni razlog nije odbrambeno-patriotski: prosto konstatujem činjenicu da se u regionu nešto grozno odvija, i da lokalna elita nema jasan odgovor, dok EU boli nježnik za sve. I ne samo da na lokalu nema odgovora, nego nema ni znanja da se formuliše pitanje.

Moje pitanje: koliko čekati dok se u Crnoj Gori formira lijevi odgovor i nova generacija politički pismenih aktivista ostvari svojih par procenata na izborima? Daleko sam od političke analize, ovo je više poziv da se otvori četvoro očiju, da se potraži nova politička savjest. Nažalost, ona se ne rađa u novinskim tekstovima. U Zagrebu se ljevica podmladila, ali hrvatsko društvo ima jaču strukturu, i premda balkanski dahće u krajnostima, posjeduje političku srž iz koje se promjene i rezovi događaju. Nešto slično bi se moralo dogoditi u Podgorici, ili makar treba priželjkivati sličan proces emancipacije.

Staložena moderna ljevica fali Crnoj Gori više od nafte, jer ljevica ima krcat spremnik odgovora na pljačku i nacionalizam, ta dva lica kapitala koji politički klizi udesno.

Tamo, prema desnici, kapital se osjeća zaštićeno, ali razuzdanost nove političke stvarnosti ide ka svom pucanju. Tu je šansa, jer očigledno da ovako dalje ne može. Tu je opasnost, jer postalo je suviše očigledno, pa će ljudi možda pomisliti kako je sve što se dešava bezazleno i lažno u svojoj odvratnoj tuposti. A nije.

Preporučujemo za Vas