Prvi odgovor na jednu ideju je njeno grubo odbacivanje. Ko se još ne sjeća onog momka i đevojke što se ljube ne praznom milanskom trgu. Sav lokalni narod utekao, ali in Montengro we are strong people. Ne plaše se Crnogorci korone, rekao je momak, prije nego što je spojio usne sa svojom dragom, takođe odlučnom da pred kamerama CNN-a brani čast domovine.
Tako je u Italiji, a đe bi drugo, u osvit pandemije koja je urnisala svijet, taj jedan zaljubljeni mladac zapravo osvježio Njegošev slavni rimski citat, Crnogorci ne ljube lance. U svom naprslom engleskom junoša je potvrdio da smo strong people, sažeo sve što smo od istorije i tradicije uspjeli da napravimo. A to je karikatura, kurčenje i negiranje zdravog razuma, plus narcistička psihoza izabranog naroda kojeg se i virusi klone.
Druga faza odgovora na ideju korone bila je crnogorska suprotnost i fanatično povinovanje autoritetu državne intervencije, kao i slijepa vjera u sistem nadzora koji će magijski ukinuti problem. Crna Gora je sa mazohističkim zanosom dočekala zaključavanje, prepustila se lancima policijskog časa kao nevina djeva zornom oklopniku. Lov na vještice, prozivanje zaraženih plemenika i paranoja zamijenili su rigidnu negaciju sa početka priče. Sad više nisu bili strong people, nego locked people, a katanac je odjednom postao logična konkluzija i fetiš spasenja. Marljivošću kakva se sretne samo u neradnika kad se odjednom prihvati lopate, začudnom disciplinom koja je kratkog maha i nadasve pokazna, cijela se država uspješno zavukla u pandemijsku šupu, dok su vanredno stanje i policijski čas budili sjećanja na sankcije, restrikcije i sve pobjede koje smo skupa odležali.
Nakon što je i to srušeno, kad se jedan policijski pristup pokazao nedostatnim, jer je neodrživ i potcjenuje osnovnu komponentu svake socijalne računice, a to je činjenica da se mora živjeti i, jebiga, raditi, Crna Gora je ostala bez obje svoje krajnosti, nesposobna da negira koronu, ali i nepodobna da kontroliše svoje društvene nagone, pred kojima je autoritet države preko noći pao.
Danas društvo nema viziju šta činiti sa bolešću, kako se vladati i misliti, a došli su i prvi rezultati takve politike, pa sve više statističkih centara Crnu Goru stavlja među zemlje sa najviše zaraženih na 100.000 stanovnika. Ipak, zanemarimo sad to, vratimo se onoj strukturi i dijalektičkom hodu: prvo negacija, onda prepuštanje, na kraju haos.
Znam da determinističke ideje nisu u modi, ali kao neko ko filozofiju uglavnom čitucka kad želi da ispadne pametan u društvu, imam vala pravo da čitaocu ponudim gornju trijadu bez velike obaveze, kao neku vrstu zabave.
Nije li na isti način ideja o crnogorskoj državi i nezavisnosti na početku odbijena uz najveći prezir, kad su Montenegro strong people ogromnom većinom odbili da prihvate realnost da kao narod postoje i da im pripada zasebni državni okvir. Nije li potom uz terenski pritisak, propagandu i partijski dril dobačeno do referendumske norme, kad su se kao nus pojava rodili ziloti identiteta i slijepi vjernici samobitnosti. I nije li danas, kad je para prifalilo a referendumska mreža zarđala, osjećaj identiteta opet ni tamo ni ovamo, u nekom čudnom i nedostojnom kolebanju koje vodi u sukob, diobu i depresiju sličnu pandemijskoj.
Na isti način kako je društvo prihvatilo koronu, tako je prihvatalo i komunizam i kapitalizam, pa i vlastitu državnost i istoriju. Društvo lišeno vezivnog tkiva i mislene kulture, stila i rafiniranog pogleda na svoju povijest, postaje grubo dok brekće u krajnostima. Dakle, osiono jedno društvo, ekstremno i za moj ukus previše utučeno. Zar to nije pravi opis zajednice koja odbija vakcinu, pa se onda u pet dana svaki treći vakciniše. Zar nije to pleme koje psuje boga, pa se onda raspinje na trgovima i kleči po magistralnim pravcima. Što god ubaciš u ovaj bipolarni sistem krajnosti, izađe sakato i karikaturalno u trijadi.
Može li se na tome raditi, ne znam - valjda može. Za početak, da ljudi ne bježe od realnog života i da propituju svaku vlast. To je početak, za ostalo će trebati vremena.
Bonus video:
