STAV

Treći glas

Danas je više nego jasno da je za izlazak iz višedecenijskog vrzin-kola tranzicije i atrofiranog ideološkog dvoglasja neophodna markantnija prisutnost nečega što bi se moglo nazvati trećim glasom, a što bi generisalo teorijske i aktivističke angažmane nekalkulantske ljevice

2249 pregleda 1 komentar(a)
Foto: Street art by Pejac
Foto: Street art by Pejac

Iako je prošlo trideset godina od raspada SFRJ, politički diskurs ex-Yu država i dalje je, kao u prvim danima stranačkog višeglasja, sveden na dva ideološka registra. I danas, jednako kao na početku tog formalno ustanovljenog političkog pluralizma, oni ljevičari čija je kritika usmjerena ne samo ka nacionalistima, već i ka građansko-liberalnom bloku tavore u alternativi ili u nekoj marginalnoj partiji.

Pošto na ex-Yu prostoru građansko-liberalne stranke, za razliku od onih nacionalno (pre)osviješćenih, prilično uslovno opravdavaju svoju izvornu ideološku zadatost, pokazujući već pomalo sramnu naklonost prema neoliberalizmu, kritika te opcije morala bi biti i glasnija i minucioznija. Nacionalisti su po tom pitanju manji problem, oni su žanrovski čistiji, pa je i metodologija kritike usmjerene ka njima jednostavnija. Sve u svemu, danas je više nego jasno da je za izlazak iz višedecenijskog vrzin-kola tranzicije i atrofiranog ideološkog dvoglasja, koje se u političkoj praksi razlistava na uglavnom jalov stranački pluralizam, neophodna markantnija prisutnost nečega što bi se moglo nazvati trećim glasom, a što bi, prije svega, generisalo teorijske i aktivističke angažmane nekalkulantske ljevice. Da ne bi bilo zabune, to što bi trebalo da predstavlja treći glas nije nešto što bi na bilo koji način korespondiralo s onim što se u savremenoj političkoj teoriji definiše kao „Treći put“, čak bi se moglo reći da je taj ideološki koncept neophodno demistifikovati upravo s pozicije trećeg glasa. Uzgred, na ideologiji „Trećeg puta” implicitno, a često i bez imalo snebivanja, zasnivaju se i politički programi stranaka koje pripadaju liberalno-građanskom bloku.

To što živimo u vremenu u kojem se sam pojam politike uprostio, svođenjem na njenu servisnu funkciju, ne znači da treba zaboraviti na krvnu vezu između ideologije i politike. Deideologizovani koncept politike uglavnom zagovaraju neoliberalne strukture razvijenog svijeta, što je prilično sumnjivo, jer podrobnija analiza neoliberalizma pokazuje njegovu duboku ideološku zasnovanost. Iole ozbiljniji neoliberal zna da ideologija predstavlja so svakog ambicioznijeg političkog koncepta i da je bez nje politika kvarljiva roba vrlo ograničene trajnosti. Zato bi se moglo reći da je neoliberalno zalaganje za deideologizovanu, čisto prakatičnu politiku u suštini priča za druge. Oni koji u tu priču povjeruju mogu, u najboljem slučaju, postati tehnolozi nekog od sezonskih političkih projekata centra, tj. „neslani”, pa time i brzo kvarljivi. Ideološka dosljednost neoliberalnog koncepta možda je najvidljivija na američkoj političkoj sceni, jer su se na njoj, upravo zahvaljujući neoliberalizmu, stvorili takvi uslovi koji su natjerali elitu Demokratske stranke da u svojim potonjim realpolitičkim strategijama ozbiljno redukuje lijeva načela. Aleks Parin, politički analitičar u čijim se tekstovima često problematizuje ovaj fenomen, ukazuje na defetizam demokrata i njihov olak pristanak na kompromise. Po njemu, oni „sve vrijeme funkcionišu i vode kampanju iz zakržljalog, odbrambenog položaja, čak i kada osvoje vlast, prihvatajući ideološke propozicije centra, čime su njihovi aparatčici i konsultanti usklađeni s konzervativnim pravilima po kojima je Amerika nepopravljivo nacija desnog centra. I oni gotovo da nemaju nikakvu strategiju ili volju da se taj konsenzus pomjeri ulijevo, tj. da se bave aktivnošću koja se nekada razumijevala kao “politika”. Jasno je da ovo Parinovo nostalgično prizivanje „politike” treba čitati kao upozorenje demokratama, čijoj je politici očigledno neophodna svojevrsna ideološka galvanizacija. Neformalno saglasje o Americi kao nepopravljivoj naciji desnog centra, što je prepoznatljiv pokazatelj uspješnog ideološkog djelovanja neoliberalizma i političkih praksi iz zone njegove gravitacije, jedan je od najučinkovitijih konsenzusa ideološkog koncepta koji je svojevremeno fundiran anglosaksonskom osovinom Tačer-Regan. Formalne modifikacije tog koncepta zahvatile su cijelu savremenu politiku Zapada, a u jednom nakaradnijem obliku i sve evropske zemlje iza nekadašnje Gvozdene zavjese. Ubrzo nakon rušenja Berlinskog zida, kada se činilo da se okončao jedan veliki ideološki sukob, otkrilo se da ta pobjeda nad istočnoevropskim komunizmom suštinski nije izvojevana ideološkim motivima na koje su se pozivali emancipatori i reformatori u zemljama istočnog bloka. Kako Kornelijus Kastorijadis kaže: ”Oni nisu tražili jedno uistinu slobodnije, pravednije i solidarnije društvo, oni su tražili kapitalizam. Tražili su da im se pruže potrošačka dobra, a sve ostalo im je bilo nevažno.”

Marginalizacije ideologije, koja je prepoznatljiva u današnjoj političkoj stvarnosti, posljedica je agoničnog traganja kapitalizma za svojim daljim opstankom, a rastući procijep u sve svedenijoj klasnoj podjeli ukazuje da bi taj opstanak kapitalizam uveo u njegovu najbrutalniju fazu. Brojni teoretičari društva smatraju da će se ona najlakše ostvariti upravo u deideologizovanom svijetu. Već danas, tamo gdje Bezos i Mask sofisticirano proširuju pojmljive okvire finansijske moći, kao i u onim djelovima svijeta gdje postkomunistički oligarsi i tajkuni to rade na vulgarniji način, ideološka prepoznatljivost političkog djelovanja svela se na puku retoriku, koja ni na šta ne obavezuje niti koga zavodi. Sama ljevica snosi veliku odgovornost za takvo stanje, jer je upravo ona najčešće odustajala od svoje ideološke agende, što nam govori da bi ljevica morala prvo sebe da reideologizuje, tačnije da uozbilji sopstvenu hijerarhiju prioriteta. Recimo – da izdigne klasno pitanje iznad problema nestajanja vlažnih šuma. Uostalom, vlažne šume i sijeku neobuzdane kapitalističke korporacije. Takođe se postavlja pitanje koliko je pojam slobode, onakav kakvog nam je formalizovala današnja mainstream ljevica, održiv u stanju u kojem je običan građanin, naizgled slobodan i naizgled uticajan u društveno-političkom životu, prepušten neoliberalnim pravilima slobodnog tržišta, gdje mu je ta sloboda relaksirana ideoloških diktata, ali nije onih korporativnih. Prema njima današnja ljevica pokazuje nedopustivu toleranciju, ništa manju od one koju pokazuju građansko-liberalne opcije.

Počeci i kontinuitet ideološke nerazuđenosti ex-Yu prostora, u kojoj važi doslovno ili-ili, danas se mogu sagledati mnogo jasnije. Moglo bi se reći da je ta politička ukletost novih država zapaćena u vrijeme njihovih oslobađanja od nedemokratičnog jednopartijskog sistema. Epilog te promjene neodoljivo podsjeća na onaj događaj kada je Slobodan Penezić Krcun, prilikom obilaska uhapšenih nedugo po ulasku partizana u Beograd, iznenađen pitao Simu Pandurovića: „Pa od kada ste vi u zatvoru?“, a poznati pjesnik i prevodilac Šekspira odgovorio: „Od oslobođenja.“ Kada se uporedi situacija između jugoslovenske neslobode i postjugoslovenske slobode, možemo naći mnogo takvih bizarija u kojima ta sloboda djeluje kao ropstvo, prije svega na egzistencijalnom planu. Takođe, ni pomenute dvije opcije – nacionalisti i liberali – nisu u tom vremenu neslobode mogli dostići nikakve ekstremnije manifestacije, kakve su u vremenu slobode dostizali u raznim formama. I jedni i drugi su u Jugoslaviji, bar u njenim posljednjim decenijama, bili vrlo vidljivi, ali su u odnosu na one „poslije oslobođenja“ bili i umiveni i začešljani. Ipak, ta potkresanost ekstremnijih izdanaka nije bila dovoljna da SFRJ epoha prevaziđe ideološku monopolizaciju, kao što ni postjugoslovenski politički pluralizam nije uticao na to da se sličan nivo isključivosti prevaziđe unutar manje-više svih parlamentarnih stranaka na ex-Yu prostoru tokom ove tri decenije. Jednostavnije rečeno, doživljaj političke moći vladajućih struktura od devedesete pa do danas ne razlikuje se mnogo od onog nivoa uzurpacije koji je bio svojstven komunistima.

Bez obzira na formalno ostvaren politički pluralitet devedesetih, politička scena kao i biračko tijelo bili su, u suštini, svedeni na dva tabora: na one koji u demokratskim promjenama vide opasnost po novonastalu državu (konglomerat nacionalista i komunista nostalgičara) i, s druge strane, na one koji samo u bespogovornoj saradnji sa Zapadom vide budućnost novonastalih država. Malom je broju intelektualaca bilo jasno da će ta sužena ideološka optika onemogućiti pun demokratski razvoj društva, ali oni su uglavnom ćutali ili pravili kompromise s prozapadnim opcijama, pozivajući se na „objektivne okolnosti“, „istorijski trenutak“ ili već neku od sličnih floskula kojima zagovornici linije manjeg otpora obično peru svoju savjest. Upravo je ta malodušnost presudno uticala na petrificiranje ideološkog dvoglasja i onemogućila stvaranje ozbiljnije političke platforme za kritiku anomalija, a bilo ih je u izobilju, u dva dominantna ideološka koncepta.

Za jednu moguću analizu uzroka takvog stanja neophodno je osvrnuti se na neke od ključnih događaja tokom devedesetih u svjetskoj politici, prije sveg u ruskoj, koji su uticali na odnos snaga između suprotstavljenih opcija u tada zajedničkoj državi Srbije i Crne. Najuticajniji od tih događaja bio je poraz Jeljcinovih protivnika u oktobru 1993. i donošenje novog Ustava Ruske Federacije, krajem iste godine, čime su Jeljcinu data faraonska ovlašćenja. Od tada je nada jugoslovenskih antizapadnjaka o ruskoj potpori gotovo potpuno zgasla. Dobar dio tadašnje SRJ medijske scene u Jejlcinu je vidio najveću podvalu koja je smještena Rusiji, slovenstvu, pravoslavlju, hrišćanstvu, avramskim religijama i sveopštem poretku. Sve u svemu, negdašnji spasitelj iz Sverdlovska dobio je status arhineprijatelja u jednom karnevalskom upozorenju na propast.

U srpskim su medijima, nakon granatiranja Bijelog doma, razobličavanje Jeljcina i njegovih ključnih saradnika obavljali uglavnom brojni teoretičari zavjera i ideološki raznobojni panslavjanski nostalgičari, jednako oni monarhističkog kao i oni komunističkog predznaka. Dokazi da su Jeljcin i ekipa neko crno bratstvo angažovano od strane bezbožnog Zapada nalaženi su kako u raznim izvorima koji, naravno, „javnosti nikad nisu bili dostupni” tako i u skrivenim mjestima njihovih rodoslova i još skrivenijim znacima njihovih gestova, imena i rituala. Tako ste, recimo, u udarnim terminima RTS-a mogli čuti, ne samo od živopisnih tajnovidaca već i od političkih zvaničnika, kako se iz Černomirdinovog prezimenu jasno mogu prozreti i njegove namjere, jer pridjev чёрный (crn) i imenicu морда (njuška) pokazuju da je već svojim prezimenom nesretni Viktor Stepanovič preodređen za nečasne poslove, pogotovo prema čednom, bijelom i prćastom pravoslavlju. Medijska scena, okupirana svim tim nadri tumačima koji su zvonili na ustanak protiv uništitelja Rusije i srpstva, odgovarala je i prozapadnjacima, jer je na taj način u velikoj mjeri kreiran opštevažeći profil napadača na sve što su sloboda i demokratija. Zahvaljujući tome, i oni koji su jeljcinovce kritikovali s lijevih pozicija, prije svega zbog oligarsko-neoliberalne osionosti, trpani su od strane liberalno-građanskog bloka u isti koš s tom para-naci-egzotikom. Jednostavno, u simplifikovanoj i dobrim dijelom fingiranoj podjeli na ludake nacionaliste i slobodomisleće intelektualce, koja je prekrila javni govor u tadašnjoj SRJ, gotovo niko među rijetkim kritičarima obje opcije nije mogao obezbijediti neku vidljiviju autentičnost, jer bi ga u polju vidljivog kritikovani odmah gurnuli kod onih drugih, što je narod, takođe podijeljen u dva bloka, bespogovorno prihvatao.

To rigidno dvojstvo ne da traje do danas, nego je ono posljednjih godina zaoštreno do kraja. Ako u Hrvatskoj, Srbiji, pa donekle i u Bosni i Hercegovini i možemo naći ponešto tih trećih glasova, u Crnoj Gori vlada totalna trećeglasna tišina. O zvaničnoj politici u tom kontekstu ne bi trebalo trošiti riječi − potpuno legalizovana kalkulantnost političkih stranaka stvorila je stanje u kom niko ni ne očekuje od političara, pa time ni od onih koji se deklarišu kao ljevičari, bilo kakvu ideološku dosljednost. Ono što suštinski zabrinjava ogleda se u nedostatku nekontaminiranog trećeg glasa među intelektualcima koji nisu angažovani u nekoj političkoj stranci. Upravo zbog njihove porazne malobrojnosti, za ovih trideset godina stvoreni su uslovi u kojima je održivost nekog autentičnog iskaza pobune skoro pa nemoguća, jer se takve pojave gotovo uvijek doživljavaju kao mimikrije jednog od dva dominantna politička diskursa. Ajde, majčin sine, progovori nešto protiv litija – makar iz pozicije nekog ko smatra da sabornost u kojoj je istina određena proviđenjem i dogmom, što je legitimni način teološkog tumačenja svijeta, ne može biti generator progresa u sekularnom društvu – a da ti se netom ne prikači, u najboljem slučaju, etiketa nostalgičara za starom vlašću. Isto će tako svako ko ustvrdi da je beskrupuloznost bivše vlasti omasovile te iste litije očas postati rušitelj države. Danas je jasno da razlog nedostatka ozbiljnije političke opcije iz koje bi se istim žarom kritikovali kako grobari socijalne države tako i oni koji smatraju da se ponešto od teokratije može umiksati u sekularno ustrojstvo, treba tražiti upravo u malodušnosti onih koje je ideološki predznak obavezivao na stvaranje takve opcije. Svi ti slobodarci, demokrate, građani, pacifisti, kosmopoliti, rege fanovi i nezavisne scene nisu za trideset godina uspjeli izgraditi platformu na koju bi danas stali, jasno i glasno izrekli svoj stav, a da istog časa ne budu gurnuti u jednu od dvije bočne jaruge.

Ne znam da li nas može utješiti to što je problem marginalizacije trećeg glasa u suštini globalni problem. Takvo stanje je uticalo, između ostalog, i na ozbiljnu redukciju ideološkog supstrata u današnjim političkim praksama stranaka centra, pa je, bar što se egzistencije tiče, nesretnom građaninu isto pod svakom centrističkom opcijom. Pored toga, iz dosadašnjih koalicionih perverzija vidjeli smo da takve stranke, kada na izborima dosegnu potencijalni status „tasa na vagi“, pokazuju sve otvoreniji politički promiskuitet, jer većina njih može sa svakim.

Jasno definisan i sadržajan aktivističko-teorijski okvir istinski lijevih i istinski građanskih grupa i pojedinaca ne bi u našoj sadašnjoj prilično opskurnoj političkoj stvarnosti predstavljao samo uporište društveno-političkoj alternativi već bi umnogome mogao odrediti i društveno-političku perspektivu te stvarnosti. Postizborno triježnjenje pokazalo je dubinu problema crnogorske političke realnosti, a uzrok tome i danas vidimo isključivo u neskladu koji vlada u pobjedničkoj koaliciji. Stariji i suštinski uzrok ovoj jednogodišnjoj šizoidnoj političkoj stvarnosti krije se u činjenici koja nam pokazuje da ovo društvo nije za tri decenije uspjelo stvoriti ozbiljniju političku i ideološku razgranatost. Da je toga bilo, ni ovo skretanje udesno ne bi bio neki poseban problem, kao što nije problem ni u jednom društvu u kojem postoji funkcionalna razuđenost političke scene, što, po prirodi stvari, onemogućava stvaranje bilo kakvog ideološkog monopola. A kad je već nema, onda smo dužni da u ovom još uvijek demonopolizovanom političkom stanju počnemo ozbiljno raditi na nasušno potrebnom proširenju ideološkog registra našeg nedopustivo pojednostavljenog višestranačja. Pored pokretanja novih inicijativa, ozbiljan prilog tome mogli bi dati i oni koji su uglavnom predstavljali dekor na dosadašnjoj političkoj sceni. To se prije svega odnosi na stranke koje se deklarišu kao građanske i lijeve, uzimajući u obzir da je crnogorskoj politici, koja u ovom trenutku ozbiljno zanosi udesno, prijeko potrebna ideološka reglaža.

Koliko god ta očekivanja sada zvuče naivno, ovaj novonastali ambijent, u kom je uzdrman despotsko-neoliberalni koncept vladanja, ipak omogućava da neka izvorna lijeva načela, prije svega pitanje radničkih prava, uđu u prioritete budućih strategija dosadašnjih lijevih simulatora. Potrebno je samo, mada to „samo” još uvijek djeluje kao nemoguća misija, da stranke na čija se lijeva i građanska usmjerenja pozivaju njihovi članovi pokažu da im ideološka označenost nije svedena samo na formu i semantiku, već i da posjeduju ideološku svijest i savjest. Ako to već nisu radili za vrijeme vladavine DPS-a, sada im ideološko foliranje ne smije biti oprošteno, jer svaka priča o političkom pluralitetu, pravednijem društvu i egzistencijalnom poboljšanju ostaće samo puka retorika. Jednostavnije rečeno, ako se to ne desi, biće nam isto kao i onda kada su o radničkim pravima brinuli DPS-ovo Ministarstvo rada i socijalnog staranja i Danilo Popović, ili ovako, kao sada, kada za ta prava još uvijek „izgara” Srđa Keković.

Pored toga, mnogi od „ljevičara” ovdašnje političke scene morali bi ozbiljno da prionu na čitanje onih lijevih teoretičara 20. vijeka čiji stavovi nisu bili plod očekivanja i diktata vladajuće i monolitne lijeve ideologije, tačnije – onih koji nisu teoretisali u jednopartijskim komunističkim režimima. Crnogorska je ljevica uvijek s tom lektirom loše stajala, ona se uglavnom kretala u okvirima nečega što bi se moglo nazvati bezbjednjačkim komunizmom. Nisu naši komunisti čitali ni Sartra, ni Bloha, čak ni Tucovića, već partijske biltene i zapisnike sa saslušanja. U takvom sistemu ambicija je uvijek preticala znanje, a praksa nije mnogo marila za ideologiju. Današnji sve brojniji branioci tog „zlatnog doba” uglavnom se pozivaju na jednakost i sigurnost građana, na društvo u kojem nije bilo tajkuna i kriminalnih klanova. Uzgred, ni za vrijeme Pola Pota u Kambodži nije bilo tajkuna i kriminala. Naravno da tajkuna i kriminalaca nema u takvim režimima, jer su u njihovim početnim strategijama inkorporirani upravo neki tajkunski i kriminalni mehanizmi, prevashodno onaj ključni – devastiranje do potpunog poništenja svake konkurencije u sistemu moći. Jednostavnije rečeno, ta „sređenost” bivših komunističkih režima nije bila plod pravdoljublja već je dostignuće proizašlo iz uspostavljanja ustrojstva koje isključuje svaku konkurenciju. Treba li stalno kompartijske nostalgičare podsjećati da taj režim nije bio represivan samo za kriminalce, već i za političare koji su afirmativno govorili o višepartijskom sistemu, ekonomiste koji su se zalagali za neki oblik privatizacije, intelektualce i umjetnike koji su tražili slobodu govora, a u svojoj ekstremnoj fazi čak i za one koji bi zapjevali „Rjabinušku”? Zato je ta fascinacija naših sadašnjih ljevičara uređenošću jugoslovenskog komunizma u suštini antiljevičarska, čak vrlo represionistička, jer se ona u suštini svodi na fascinaciju Službom. I kao što je crnogorskoj politici potrebna relaksacija od tranzicijskog neoliberalizma i nacionalizma, tako joj je potrebno i konačno umirovljenje softcore čvorovića.

Ono što je možda najbitnije za ozbiljniju ideološku emancipaciju crnogorske politike, prisutnija i funkcionalnija ljevica u njenoj novoj političkoj stvarnosti mogla bi i te kako uticati na stvaranje ambijenta u kojem će i štrčeći izdanci desnice postati realpolitički osvešćeniji i pomjeriti se, kako je pompezno inaugurisani pa nestali premijerov savjetnik slutio, bliže centru, tačnije – na poziciju koju zauzimaju savremene konzervativne političke opcije u Evropskoj uniji. Uzgred, ako smo već požurili da se pozivamo na evropsku političku scenu, onda moramo znati da ta fazonirana i štucovana desnica, tj. stranke desnog centra čija je koalicija najbrojnija u evropskom parlamentu, jeste takva upravo zbog približno isto tako jake evropske ljevice, koja, iako često neiskrena, obavlja funkciju ideološke protivteže.

Na kraju treba reći da sve ovo neće ići lako, ne samo zbog naših unutrašnjih problema, već i zbog toga, a to je uistinu globalni fenomen, što su politički programi pravednije socio-ekonomske raspodjele odavno zamijenjeni logikom slobodnog tržišta, po kojoj će akumulirani novac elite proizvesti i opšti boljitak. Zato na vrijeme treba reći da oni koji bi s dosljednom lijevom agendom krenuli u osvajanje nekog značajnijeg prostora na našoj političkoj sceni moraju znati da ih, za razliku od ideološko fleksibilnih političkih opcija, čeka mnogo teži put jer zasigurno ne bi imali ozbiljniju finansijsko-medijsku logistiku. Između ostalog, ne bi mogli da računaju na onu vanbudžetsku podršku koju iz tajkunskih zona crpe najjače političke stranke postjugoslovenske tranzicije, a bogami ni na potporu evropskih fondova, pošto se oni dobrim dijelom troše na slabljenje svake ljevice „levlje“ od ideološke pozicije koja pripada socijaldemokratiji. Uvijek je bilo teško voditi politiku bez podrške nekog finansijera, a danas je to nemoguće, kao što je nemoguće dosljedno zastupati izvorno lijeva načela i očekivati sponzorstvo od nekog tranzicijskog lovatora koji je to postao zahvaljujući gaženju tih načela. Ta prirodna zavada s akumuliranim novcem ljevicu tjera u alternativnije načine političke borbe, a te su mogućnosti u vremenu u kojem živimo, zahvaljujući sve raznovrsnijim formama virtuelne organizovanosti, gotovo neiscrpne. Činjenica da te metode danas efikasnije primjenjuje desnica, sa svom svojom zagledanošću u tradiciju i prošlost, jedan je od pokazatelja pervertiranosti naše političke scene. Da bi se ona unormalila, neophodno je da ljevica nastupi s više samopouzdanja i manje kompromisa, jer su ti kompromisi uvijek išli u prilog onima s kojima ih je ljevica pravila i time im omogućavala da nas trideset godina drže u dvije brazde.

Preporučujemo za Vas