Osamdesetih, u vremenu moje ljudske i intelektualne inicijacije - a to su bile sarajevske studentske godine - u društvu boemski raspoloženih mladih književnika, nisi mogao da ne znaš ko je Ezra Paund. U bistroima punim duvanskog dima prepričavale su se anegdote o njegovoj arogantnosti, ludačkim ispadima i - fašistoidnosti. Tada je pjesnik bio mrtav tek jednu deceniju.
Ono o čemu smo najmanje razgovarali, a što je ovog Amerikanca činilo značajnim, bilo je njegovo pjesništvo. O tome se i nije moglo razgovarati tek tako, kao o pločama ili nesrećnim ljubavima. Čitali smo ga svako za sebe, ponešto shvatali, ponešto intuitivno razumijevali. Ali za nas je tada njegovo djelo bilo odveć neprohodno, previše zahtjevno i kriptično.
Paundovi stihovi se vare cijeli život. On je uz još jednog Amerikanca, T.S. Eliota, spadao u intelektualne izazove kojima je malo ko bio dorastao. Ti „pjesnici kulture“ ostajali bi hermetični, uprkos mnoštvu svojih i tuđih fusnota. Ipak, takvi distancirani glasovi su nas opominjali da je svako pjesništvo bez znanja o nekoliko hiljada godina pjevanja, diletantsko brbljanje.
Evropljanin rođen u Americi
Ezra Paund je rođen 1885. u američkom mjestu Hajli, u državi Ajdaho. Njegov otac, Homer Lumis Paund bio je procjenjivač zlata u državnom trezoru, a deda senator. Studira 1906. romanistiku u Pensilvaniji, potom prelazu u Njujork. Za vrijeme studija upoznaje Vilijama Karlosa Vilijamsa, koji će posle takođe postati veliki američki pjesnik. Posle studija radi kao profesor u Indijani. 1907. ga izbacuju iz službe zbog navodne povrede morala. On 1908. odlazi u Evropu - u Veneciju. Objavljuje prvu zbirku pjesama „Kad se pogase svjetla“. Venecija će ostati za njega mitsko mjesto - naposljetku i mjesto gdje će mu biti grob.
„I ljepotu Venecije tvoje pokazivao si mi, sve dok/ Milošta njena u meni ne posta/ prejasna suza.“ (Noćna molitva)
Paund ubrzo ipak prelazi u London i pokušava da živi od pisanja, predavanja i prevođenja. Dane provodi u čitaonici Britanskog muzeja. Ostavio je zapis da je htio do tridesete godine da nauči o poeziji više nego što o njoj zna bilo koji živ čovjek. Još za vrijeme studija je postao poliglota. Naučio je latinski, grčki, njemački, italijanski, francuski, španski, staroengleski i provansalski ili oksitanski, jezik srednjovjekovnih trubadura.
Divlje godine
Dilemu svojih savremenika da li treba pisati rimovano ili slobodnim stihom razriješio je zapisom: „Ni jedan stih nije slobodan za onog koji se ozbiljno bavi poslom…“ Dakle, i nerimovana pjesma ima svoju unutrašnju nužnost, zahtijeva precizne slike i melodiju, koje je ne čine manje disciplinovanom od rimovane.
Slijedi niz objavljenih knjiga, Paund osniva imažističku pjesničku školu. Radi neko vrijeme kao sekretar docnijeg književnog nobelovca, Viljema Batlera Jejtsa. Jejtsovi stihovi će se naći na nekoliko mjesta, mozaički utkani u Paundovo pjesništvo. Ženi se engleskom umjetnicom Doroti Šekspir, koja svoje grafike objavljuje u časopisu Blast (eksplozija), čiji je saosnivač i Paund. Časopis proklamuje „vorticizam“, blizak je kubizmu i italijanskom futurizmu.
Sastavlja prvu antologiju kineske lirike, potom prevodi i sa japanskog. Cijelog života će prevoditi - od Konfučija do Trakla. Njegovi samosvojni, ponekad kontroverzni prevodi ostaće jedinstvene kreacije. Paund nije bukvalno prevodio. On je rekreirao tekst na svom jeziku, ponekad ga iz temelja ponovo stvarajući. 1920. godine prelazi u Pariz.
U Parizu upoznaje Olgu Radž, američku violinistkinju. Do kraja života će sa njom i sa svojom suprugom ostati u ljubavnom trouglu. Olga mu rađa ćerku Meri, a Doroti, u Parizu sina Omara Šekspira Paunda. Ostalo je zapisano da je Olgu u bolnicu na porođaj vozio Ernest Hemingvej.
Paundov sin će u Drugom svjetskom ratu biti američki dobrovoljac - na suprotnoj strani od oca.
A Olga će biti ona žena koja će sa njim u Veneciji ostati do kraja, čak i u periodu kada je njegovo staračko ponašanje bilo više nego ekscentrično i kada je zapadao u dužu, prkosnu ćutnju.
Američka nesanica
Paund se u Londonu i Parizu družio sa docnijim svjetskim velikanima književnosti i umjetnosti. Nekima od njih, kao što su T.S. Eliot, Džejms Džojs ili Ernest Hemingvej, pomogao je u prvim pokušajima da se upute stepenicama književne slave. Ipak, Paundu se s vremenom zgadila kolijevka tvrdog kapitalizma, Engleska, kao i njeno globalno kapitalističko ostvarenje - Amerika. Svoju otadžbinu je posmatrao kao sirovu, nekultivisanu zemlju. Zapisao je: „Kad samo pomislim na šta bi Amerika ličila,/ Da se klasici više rasturaju/ Svu noć da zaspim ne mogu“. Paund je smatrao da sistem koji je otjelovljavala njegova rodna zemlja bio - organizovana pljačka. Kapitalizam tog kova prema njemu neumitno dovodi do rata.
Posle 16 londonskih i pariških godina odlazi opet u Italiju, čiju je prošlost idealizovao. Vođen otporom prema kapitalističkoj neproduhovljenosti počeo je da priželjkuje alternativni odgovor na tu vrstu sistema koji bi obuzdao lihvarenje i mešetarenje.
Poetizacija fašizma
U Italiji koju je volio kao domovinu Dantea, učinilo mu se da u nadirućem fašističkom pokretu nazire model države i društva koji bi bio odgovor na nepodnošljivo stanje svijeta. Tu zabludu je skupo platio, ali je se nikad jasno i glasno nije odrekao.
„Jednakost pred zakonom.
Gotovo je sa pizistratima; sada
Biramo čas hulju, čas evnuha
Da nam vlada“.
Kada ovo kaže u pjesmi „Hju Selvin Moberli“, Paund kao da je dijagnostičar savremenosti, a pjesma je stara više od 100 godina. Problem nije bio u dijagnozi stanja čovječanstva, već u iluziji da je lijek na dohvat ruke. U fašističkom vođi Musoliniju on je vidio savremenog Pizistrata, starogrčkog atinskog tiranina, koji je narodu Atine dijelio bogatstvo svojih odbjeglih protivnika, a po predanju, zaslužan je i za zapisivanje Homerovih spjevova.
Paundov problem je u tome što u Dučeu nije prepoznao hulju, već je tvrdoglavo vjerovao da je on novovjekovni Pizistrat. On Musolinija i njegovu ljubavnicu od milošte u stihovima naziva „Ben i Klara“.
Metamorfoze umjesto Biblije
Za političare iz zapadne hemisfere, za američke, a naročito za britanske, Paund je imao samo najteže riječi: „Drže govore kroz guzne otvore,/ obraćaju se množini u glibu…“ (Canto XIV). Nije bolje prošla ni sveštenička klasa. Oni su za pjesnika „borci protiv poroka što kroz svilu prde/ hrišćanskim znamenjima mašu“. Paund je vjerovao da bi temelj Evrope morale biti Ovidijeve Metamorfoze, a ne Biblija. Od ukupnog hrišćanstva cijenio samo mistike i otpadnike.
Uoči Drugog svjetskog rata 1939. posjećuje Ameriku, na Harvardu ostavlja tonske zapise - kažu da je bio i jedinstveni recitator sopstvenog pjesništva. Ali se vraća u Musolinijevu Italiju koja je već pokazala svoje agresivno lice.
Paundova politička zabluda ima i jedan opsesivni temelj. „Prošlost je ideal kojem treba težiti“, zapisao je o pjesniku njegov prevodilac na srpski‚ Milovan Danojlić. U predgovoru knjige izabranih Paundovih pesama, koji je objavljen 1975. u pokojnom BIGZ-u, u nevjerovatnih 5 000 primjeraka, saznajemo i da je pjesnik pokušao da zainteresuje Musolinija za svoj ideal pravednog svijeta. Duče nije baš mario za to, smatrajući njegove predloge pjesničkim osobenjaštvom.
Pjevanje u kavezu
Tokom Drugog svjetskog rata rata Paund je čitao antiameričke tekstove na Radio Rimu. Njegov antisemitizam se zaoštrio. Čak ga je Gebels predvidio kao jednog od niza evropskih kolaboracionističkih intelektualaca koji su posjetili Katinjsku šumu. Kada su okupirali taj kraj 1943. nacisti su otkrili masovne grobnice u koje su pokopane poljske žrtve sovjetske tajne policije NKVD-a. Paund je ipak precrtan sa liste gostiju kao nepouzdan. Ipak, četiri stiha u svojim Kantima on je posvetio Katinju.
1942. nije dobio dozvolu da se priključi Amerikancima koji su iz Italije evakuisani u Portugaliju. 1943. je u odsustvu optužen u SAD za izdaju zemlje. 1945. je u američkom vojnom logoru kod Pize neko vrijeme bio zatočen u gvozdenom kavezu i tako „izložen“.
Paund je odbacio savremeni svijet, a savremeni svijet, oličen u pobjedničkoj Americi ga je, zbog podrške zločinačkim diktatorima koje je on vidio kao vjesnike novog svijeta, stavio u kavez.
U tom periodu nastaju njegovi čuveni „pizanski kanti“, pjevanja u zatočeništvu.
Ludnica i nagrade
U Americi je proglašen mentalno nesposobnim za suđenje i prebačen u zatvorsku Bolnicu svete Elizabete u Vašingtonu gdje će provesti 12 godina. „Kanti“ se objavljuju u Americi, da bi 1949. dobili jednu značajnu nagradu. To je izazvalo burnu polemiku u javnosti. Da li Musolinijevi fanovi mogu da budu značajni američki i svjetski pjesnici? Žiri u kojem su bili neki od najvećih pjesnika 20. Vijeka, kao što su Tomas Sterns Eliot, koji je godinu dana prije toga dobio književnu Nobelovu nagradu, ili Vistan Hju Oden, odgovorili su potvrdno.
Na to pitanje je ljevičarski pjesnik i režiser Pjer Paolo Pazolini 1967. odgovorio dokumentarnim filmom o Paundu, u kojem i sam Pazolini recituje Paundove stihove. Na isto pitanje socijalistička Jugoslavija je odavno odgovorila svojom prevodilačkom praksom. Šta bi bile naše biblioteke bez najboljih književnih djela otvorenih simpatizera nacizma, Knuta Hamsuna ili Gotfrida Bena? U tom nizu je svakako i - Musolinijev fan Paund.
Posle apela koji su potpisali svjetski poznati pisci, kao što je Hemingvej, puštaju ga 1958. iz duševne bolnice. Vraća se u Italiju, svojoj ćerci Meri i njenoj majci, svojoj ljubavnici Olgi, koja ga nikada nije ostavila na cjedilu. Tu je umro 1972, u 87. godini života. Sahranjen je u Veneciji.
Prevodilac Danojlić smatra da Paund u svojoj plovidbi „protiv vremena i van vremena“ ostaje fascinantna pojava koja se „izdvaja ludošću u kojoj ima istinske veličine“, te da je tvrdoglavi otpor savremenosti ipak i „podatak o ponosu ljudskog duha“.
Knjiga pisana 50 godina
Od kada je zapisan „Canto I“ sa stihom „Onda nahrupismo k brodu“, do posljednjeg, sto i dvadesetog pjevanja iz ovog niza prošlo je više od 50 godina.
„Canto LXXIV“ je raskošna, neprohodna poema o našoj civilizaciji u kojoj se pojavljuju imena od Odiseja do Staljina. A postoje i pjevanja od svega nekoliko stihova. Paund je homerski pokušao da obuhvati svoju epohu, kojoj se tvrdoglavo protivio. Pjesničke i intelektualne opsesije je dijelio za provansalskim trubadurima, italijanskim renesansnim pjesnicima, Homerom, Konfučijem. Nije stvorio zaokruženo već fragmentarno, ali monumentalno djelo. Bez pojmovnika koji je obezbijedio prevodilac Danojlić mnogo toga bi nam ostalo neotključano. Kanti sadrže 11 000 odrednica iz istorije civilizacije - prebrojao ih je jedan američki anglista. Ti stihovi, kaže Danojlić, traže „neobične čitaoce, čitaoce strpljive i uporne, sa posebnom sklonosti ka jednoj vrsti rebusa, koji nisu nastali iz puke dokolice“.
Takvih je čitalaca 1975. kada je objavljen prevod, bilo malo. Danas, skoro pola vijeka kasnije, jedva da ih ima izvan najužeg stručnog kruga. Čitalačkog strpljenja je u digitalnoj epohi sve manje.
Možda bi Paundove pjesme uz novu multimedijalnu tehniku, u kojoj bi bile organizovane poput višedimenzionalnog virtuelnog prostora, u kojem slobodno možemo poći ka svakoj enciklopedijskoj digresiji, i vratiti se glavnom toku, bile razumljivije. To bi bila neka vrsta pjesničke video-igre.
„Sa voskom u ušima“
Moglo bi se reći da je pretjeranoj blagoglagoljivosti njegovih pjesničkih savremenika, Paund suprotstavio hladnu oštricu haikua i mrežu značenja iz višemilenijumske stihovne zalihe čovječanstva.
Da li je Paund pjevao uzalud? Da li je njegova volja za pjesmu stvorila djelo koje doduše blista hladnim sjajem, ali ne dozvoljava pristup u sebe, tvrdo kao dijamant? Potresna, lako razumljiva mjesta govore da se pjesnik kao ronilac spuštao u dubine prošlosti u potrazi za ljepotom koja umije da traje:
„Reci joj sve bih dao, samo
Ljepota da joj traje, kao ruža
Začarana u ćilibaru“.
Uputivši se tragom Horacija nazvao je jednu svoju pjesmu prema stihovima rimskog pjesnika: monumentum aere…
Horacije u toj pjesmi kaže da je podigao „…spomenik/ neprolazniji od bronze/ i viši od kraljevskih piramida“. Smatrao je da će dobra pjesma pretrajati sva ljudska materijalna dostignuća.
Paund na tragu Horacija pjesmom odgovara na prigovor savremenika da je „odveć samosvjestan“ i da se kočoperi u „haljinama gordosti“. On kaže da će „beznačajni djelovi“ njega iščeznuti. Ali svojim kritičarima poručuje:
„Što se vas tiče, u zemlji ćete trunuti,/ i pitanje je hoće li gnjilež vaša biti dovoljno bogata/ da vam nad grobom/ travu održava“.
Znamo da je Horacijevo pjesništvo trajalo duže nego moćno Rimsko carstvo. Za Paunda se može reći sljedeće: ko želi da razumije savremeno pjesništvo, htio-ne htio, ne može a da se ne spotakne o njegovo djelo. Mada je duboko zaronjen u milenijumsku pjesničku tradiciju, on je time, paradoksalno, osavremenio pjesničku praksu. Ili, kako je zapisao u pjesmi „Provincia deserta“: „Putevima tim sam išao; mislio o njima kao da su živi“.
Njegova opsesivna potraga za istinom u prošlosti ljudskih civilizacija, njegove teške političke zablude, njegova enciklopedijska obrazovanost, višejezičnost, njegova konsekventna ludost sparena sa lucidnošću, čine ga jednom od najzanimljivijih književnih pojava prošlog vijeka.
Naposljetku, Milovan Danojlić je još 1975. napisao nešto, čemu se i danas nema mnogo toga dodati: „Ezra Paund je s voskom u ušima prošao kroz naš vek; opirući mu se, pomogao nam je da shvatimo: da ne potičemo od juče“.
Bonus video:
