BALKAN

Šerbedžijino prokletstvo

Da se ne lažemo, primarni problem koji hrvatsko društvo, obilježeno devedesetima, ima sa Šerbedžijom jeste u tome što je Rade Srbin, a potom dolaze druga dva. Što je u ljudskom i političkom smislu ostao isti kakav je bio prije rata i što je napravio ozbiljnu svjetsku karijeru

3407 pregleda 1 komentar(a)
Foto: Vijesti/Zoran Đurić
Foto: Vijesti/Zoran Đurić

Da živimo u nekoj normalnijoj zemlji, vijest bi bila nevjerovatna, a ovako je tužno očekivana i banalna. Naime, na sugestiju HDZ-ove gradske uprave, Radi Šerbedžiji je zabranjen koncert u Vinkovcima. Informaciju je prvo objavio sam Rade na zagrebačkom koncertu, da bi je organizatori u nemuštom domobranskom vađenju potvrdili, pravdajući je tjednom sjećanja na Vukovar, političkom osjetljivošću i svim onim napornim rečenicama koje ne služe ničemu, doli da anesteziraju čitatelja i prikriju činjenicu da se kompletno društvo drži za taoca rata koji je okončan prije 26 godina.

Eutanazija društva

No, ova priča ima više slojeva, od kojih je samo jedan ovaj spomenuti, drugi se odnosi na samog Šerbedžiju, a treći na Vinkovce. Dakle, da je tragedija Vukovara ogromna i da je zločin koji je počinjen nad tim gradom i njegovim ljudima monstruozan, do tada nepojmljiv i zapravo je jasno najavio na što su sve spremni oni koji su kasnije ponovili isto u Bosni i Hercegovini je nesporna činjenica. Međutim, inzistirati na tome da sav društveni život staje na godišnjicu pada grada i da se štoviše to produžuje i na čitav tjedan, toliko vremena nakon svega predstavlja ništa drugo nego nešto što bi Viktor Ivančić nazvao utjerivanjem mita u kosti. Jer nacionalisti drukčije ne znaju i jer HDZ na održavanju mitologije rata zapravo egzistira. I sve je to odveć poznato i naporno. Uostalom, da se ludilo progresivno razvija, svjedoči i situacija iz 2018. godine kada se tadašnji splitski gradonačelnik Andro Krstulović Opara ispričavao što ne može zabraniti koncert Hladnog piva u Splitu, dan prije obilježavanja Oluje, jer da nije primjereno. Ukratko, sve dok šira javnost potpuno ne odbaci ovo suludo inzistiranje na eutanaziji društva, imat ćemo ovakve zahtjeve i politiku HDZ-a.

No, druga dva sloja priče su puno zanimljivija, jer se tiču pitanja zavičajnosti i etiketiranja. Naime, bez obzira na to što nikad nije krio svoje ličke korijene i zagrebačke godine u kojim je stekao ime i pokrenuo karijeru, Rade Šerbedžija je Vinkovčanin koji je u tom gradu proveo čitavo djetinjstvo i mladost i u kojem su mu sve do rata živjeli roditelji. Štoviše, u njegovoj biografskoj knjizi “Do posljednjeg daha”, mnoge stranice su posvećene Vinkovcima. S druge strane u Hrvatskoj mu je još ranih devedesetih zalijepljena etiketa čovjeka koji je snimao film u okupiranom Vukovaru, koji je ostao Jugoslaven i koji je izdao domovinu, što se do danas, koliko god je na kraju pripušten u mainstream, nije suštinski promijenilo. Da se ne lažemo, primarni problem koji hrvatsko društvo, obilježeno devedesetima, ima sa Šerbedžijom jeste u tome što je Rade Srbin, a potom dolaze druga dva. Što je u ljudskom i političkom smislu ostao isti kakav je bio prije rata i što je napravio ozbiljnu svjetsku karijeru.

Trn u oku

Upravo ovo posljednje, zahvaljujući dodatno tome što ga mnogi ljudi vole, de facto je primoralo one koji odlučuju da ga se ipak zaobilaznim putem pusti u kulturni život zemlje. No, uvijek u statusu čovjeka kojeg se na svaki mogući način i u svakoj prilici nastoji uvrijediti i osporiti. I uzalud su svi njegovi mirovni napori, govori na mitingu za mir u Sarajevu, egzilantska melankolija u pjesmama, pokušaji da pomiri ove ljude i prostore i sjajan teatar na Brijunima, on će za nacionalističku javnost zauvijek ostati sumnjivi Srbin koji je snimao film u okupiranom Vukovaru. A baš taj “Dezerter” Živojina Žike Pavlovića, koji nije sniman u Vukovaru, nego u Beogradu ‘92., a samo se odjavljuje s kadrovima razrušenog grada je najsnažniji antiratni film generalno i najbolnije svjedočanstvo o užasu koji je tom gradu napravljen. Niti jedan hrvatski film o Vukovaru mu se nije uspio približiti po emocionalnoj uvjerljivosti i poruci, upravo iz istih razloga koji se navode kao oni ključni za zabranu koncerta.

No, mimo svega ovoga, postoji i dodatni sloj u čitavoj priči. Naime, upravo ovakav Šerbedžija, jednako popularan u svim jugoslavenskim republikama je trn u oku nacionalistima i hodajuća poruka da projekt definitivnog trganja zajedničkog kulturnog prostora nije uspio, što je jedna od rijetkih ohrabrujućih vijesti u ovom užasu.

(oslobodjenje.ba)