STAV NOVINARA

Ko u sekularnoj državi odlučuje o obrazovnoj strategiji - država ili vjerske zajednice?

Zakon o slobodi vjeroispovijesti iz 2019, pa ni njegove kasnije dopune, ne predviđa izučavanje vjerske pouke u javnim školama. Jedino ako neko već nema plan da ga ponovo mijenja... Ili možda i Ustav

31925 pregleda 63 komentar(a)
Foto: Shutterstock
Foto: Shutterstock

Uvođenje vjeronauke kao predmeta osjetljivo je pitanje. Jeste.

U tom dijelu, potpuno sam saglasna sa izjavom ministarke prosvjete, nauke, kulture i sporta nedavno u intervjuu “Vijestima”, u dijelu u kojem je govorila o uvođenju vjeronauke u javne škole.

Ministarka Vesna Bratić u istom razgovoru rekla je i da će, u tom pogledu (istina, i u pogledu seksualnog obrazovanja, koje ne bi bilo seksualno obrazovanje, već reproduktivno zdravlje), resor na čijem je čelu zalagati za široki konsenzus u stručnoj zajednici i društvu u cjelini.

Kazala je, međutim, i da za to hoće li vjeronauka biti predmet koji se izučava u javnim školama “treba sačekati potpisivanje Temeljnog ugovora sa Srpskom pravoslavnom crkvom (SPC)”.

A nije prvi put da iz resora prosvjete kažu da će za pitanje uvođenja vjeronauke u javne škole sačekati temeljni ugovor sa SPC.

Krajem septembra, nekoliko dana pošto je mitropolit crnogorsko-primorski Joanikije izjavio da je obaveza crkve da se zalaže za uvođenje vjeronauke u škole i da pravo na vjeronauku spada u osnovna ljudska prava i prava djeteta na takvu vrstu obrazovanja, iz Ministarstva Vesne Bratić “Pobjedi” su kazali da Ministarstvo “još uvijek nije primilo nijedan akt koji se odnosi na takav ili sličan zahtjev” i da “takođe, ni Temeljni ugovor još uvijek nije potpisan”.

Ko u sekularnoj državi - a Crna Gora, prema članu 14 Ustava to jeste, odlučuje o obrazovnoj strategiji - država ili vjerske zajednice?

Pionirka sa Ilmihalom

Godište ‘75, Titova pionirka, odrastala sam u drugoj bivšoj republici, Bosni i Hercegovini. Dijete sam vojnog lica, nismo slavili vjerske praznike, ali jasno se sjećam da je bika, baba po ocu, u tim danima kad bi nam iz Gusnica kod Rožaja došla u Mostar, diskretno odlazila u drugu prostoriju, obično spavaću sobu, da klanja. Čitav život i radni vijek, a radio je kao civil kod vojske u tadašnjem Titogradu, postio je Ramazan i klanjao je i bapko, moj đed po majci. Javno.

Bili smo, mislim, peti ili šesti razred, kad sam prvi put čula za “krizmu”. Smiješno mi je i danas kako smo mi koji nismo krizmani bili “ljubomorni” jer tih dana nismo dobili ništa od zlata.

Zlata nije bilo, ali smo dobijali naljepnice za uskršnja jaja i lijepili bismo ih na vrata sestrine i moje sobe.

Bajrama se isto sjećam - kad bi pao u vrijeme raspusta, a ja kod babe i tetke u Gusinju. Ostala mi je slika - ja u karo suknji, bijelim hulahopkama, lakovanim cipelama, kose uredno pošišane na paž, sa šiškama; u društvu druge djece išla sam od kuće do kuće, od vrata do vrata.

“Ženo, ženo, čestit’ ti Bajram“, vikali smo uglas, a domaćice bi izlazile i častile nas bombonama ili, kad zafali bombona, kockama šećera.

U Gusinju sam shvatila i da moji vršnjaci imaju neke knjige iz kojih uče o vjeri, pa sam i ja uz njih počela da učim. I u Mostar sam, ja pionirka, ponijela nekoliko Ilmihala, „islamskih uputnika za početnike“, učila. I sa trinaest zatvorila to poglavlje.

U godinama pošto smo usljed ratova devedesetih izbjegli iz Mostara i vratili se u Crnu Goru, često smo se smijali zamišljajući šta o nama kao porodici misle oni koji su uselili u naš stan - tata vojno lice, porijeklom iz Crne Gore - a u BiH ste tada samo Crnogorci i tačka, u kući Ilmihali, Biblija, Kuran...

Nekoliko ovih slika pomenula sam nedavno mladoj koleginici. Čudila se odakle mi iz tog vremena komunizma toliko priča o religiji.

„Mislila sam da je to bilo potpuno zabranjeno“.

Neko je nedavno komentarisao, kao ometajući su ti zvuci sa Konika, naselja u Podgorici, kad hodža uči. Meni je po dolasku iz Mostara godinama bila čudna tišina, koliko mi je falio glas kojim hodža vjernike poziva na molitvu. Falila su mi i crkvena zvona. Jednostavno, to su za mene bili zvuci grada...

Bilo mi je čudno i kad me drugar nedavno, vidjevši me ispred katoličke crkve, pitao da li je dozvoljen ulazak. I jer me baš tih dana i koleginica pitala je li zabranjeno ženama da uđu u džamiju… Mi smo kao djeca ulazili u sve te objekte, istina najčešće za turistima, ali nam niko nikad nije rekao - ne idite tamo. I odraslija ja, kasnije tokom dijela života u Kotoru, sa prijateljima sam odlazila na ponoćke, da sa njima obilježim praznike do kojih im je stalo.

Nisam srećna jer ljudi oko mene pokazuju da ne poznaju ljude sa kojima žive. Ne znam ni odakle dolazi strah da se o religiji govori - treba da razgovaramo. Pitanje je - kako?

Šta djeca uče sada i šta kažu propisi

Od 2009. u školama u Crnoj Gori kao izborni predmet postoji istorija religije. Taj predmet može da se sluša u devetom razredu osnovne i prvom ili drugom, te trećem ili četvrtom razredu srednje škole.

“Pobjeda“ je nedavno objavila da su u prošloj godini istoriju religije odabrala da izučavaju 423 učenika u trinaest osnovnih i 552 u šesnaest srednjih škola. Osnovnu školu u Crnoj Gori pohađa oko 7.800, a srednju oko 7.500 đaka.

Ako se odluka o uvođenju vjeronauke u javne škole donosi na osnovu temeljnih ugovora sa vjerskim zajednicama, ministarka Vesna Bratić ne mora da čeka ovaj sa SPC.

Prema onom što su “Vijesti” objavile sredinom septembra, Nacrt temeljnog ugovora sa SPC u članu 16 predviđa da će pravoslavna vjerska nastava u javnim školama biti regulisana posebnim ugovorom između strana ugovornica.

I temeljni ugovor sa Svetom Stolicom, potpisan još prije deceniju, sadrži stav koji kaže da “mogućnost izučavanja katoličke vjere u javnim školama moći će biti regulisana jednim budućim ugovorom između strana”.

Ugovori sa Islamskom i Jevrejskom zajednicom ne sadrže nešto slično, a svaki - i temeljni sa Svetom Stolicom i ugovori sa Islamskom i Jevrejskom zajednicom, sadrže identičan član koji se odnosi na pravo roditelja da vjeri pouče svoju djecu:

“U skladu sa principima vjerske slobode, Crna Gora priznaje osnovno pravo roditelja na vjersku pouku vlastite djece”.

Temeljni ugovor sa Svetom Stolicom potpisan je u junu 2011. godine. Ugovori sa Islamskom i Jevrejskom zajednicom potpisani su posljednjeg dana 2012.

Temeljni ugovor sa SPC je na čekanju.

Izučavanje vjerske pouke u javnim školama ne predviđa Zakon o slobodi vjeroispovijesti iz 2019, pa ni njegove kasnije dopune.

U poglavlju IV - Vjerska pouka i vjerske škole, u članu 51, Zakon kaže da se vjerska pouka “može izvoditi u vjerskim objektima ili u drugim objektima primjerenim za tu svrhu”, da je “za učešće maloljetnika u vjerskoj pouci potrebna saglasnost roditelja, odnosno staratelja, kao i saglasnost maloljetnika ukoliko je stariji od 12 godina života”. I da se vjerska pouka sa učenicima može izvoditi samo u vremenu kad učenici nemaju nastavu u školi…

Zakon kaže da i obrazovni programi, kao i sadržaji udžbenika i priručnika u vjerskim školama ne smiju biti u suprotnosti sa Ustavom i zakonom i da usaglašavanje obrazovnih programa i sadržaja udžbenika i priručnika vjerskih škola sa Ustavom i zakonom, vrši organ državne uprave nadležan za poslove prosvjete.

E sad, jedino ako neko već nema plan da ponovo mijenja i Zakon o slobodi vjeroispovijesti i doda mu član poput onog iz takvog zakona BiH, prema kojem se “garantuje pravo na nastavni predmet u javnim i privatnim predškolskim, osnovnim i srednjim školama, čiji je sadržaj vjerska poduka”…

A ko zna, možda bi neko mijenjao i Ustav… Jedino sumnjam da neko ko već sada razmišlja da seksualno obrazovanje nazove i svede na jedan njegov dio - reproduktivno zdravlje, na umu ima recimo i ustavnu izmjenu definicije braka.

A iz seksualnog obrazovanja imali bi štošta da nauče i poslanici koji žrtve silovanja olako nazivaju nečijim razmaženim kćerkama i političari (u pokušaju) koji se ženama obraćaju jezikom mizogina.

Nego, kako je ono rekla ministarka? Uvođenje vjeronauke kao predmeta osjetljivo je pitanje. Jeste.

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nisu nužno i stavovi redakcije "Vijesti")