Ardit Sadiku je mladi režiser iz Albanije. Da budemo skroz precizni, rođen je u Skadru, a živi u Tirani. Nedavno je u Beogradu na festivalu “Slobodna zona” prikazan njegov dokumentarac. Film nosi naziv “Slobodnim stilom za Montenegro” (Freestyle to Montenegro).
Strašna je njegova priča! Dvostruko strašna. Komunistički režim u Albaniji je pritiskao ljude toliko da su na sve načine pokušavali da se otisnu, da se domognu slobode. Protagonista filma je Tonin Đini, čuven po tome što je 1987. godine preplivao 18 kilometara, od Skadra do Ulcinja. Muka ga naćerala. Krenuo je noću, u devet uveče, a plivao je devet i po sati.
Valja napraviti komparaciju, jer čuveni film “Devet i po nedelja”, taj simbol slobode i seksa nastao 1986. godine, svega jednu godinu prije nego je od Skadra do Ulcinja devet i po sati do slobode plivao glavni lik Sadikuovog filma.
Prijatelja koji je krenuo sa njim, Tonin je nosio na leđima nekih 500 metara. Ali njegov drug nije imao sreće da stigne do cilja. Srčani zastoj ga je spriječio u osvajanju slobode, a falilo je samo stotinu metara. Tonin Đini nakon što je stigao u Crnu Goru uspio je da se domogne Amerike. Teško je živio. Nakon više od trideset godina, režiser Ardit Sadiku i on su ponovo u Skadru i Tonin priča kako je uspio da prepliva “Slobodnim stilom za Montenegro”.
Odakle mu petlja, volja, hrabrost, motivacija, odakle mu snaga? On je plivao ka Ulcinju, ka Jugoslaviji, kao nekad Kubanci ka Americi. Iz današnje perspektive, te priče djeluju apstraktno, jer ko bi rekao da je ne baš davno i ne baš daleko od nas, neko morao da pliva ka slobodi, i to iz Albanije ka nama kao nekom mjestu spasa? Čudno zvuči da smo susjedima bili svetionik. U međuvremenu smo se ugasili, iako “smo nekad bacali svetla daleko”. Jer, iz koje to države bi danas neko stigao u Crnu Goru, sa idejom da se spasi?
Nedugo nakon što je Tonin doplivao u Ulcinj, iz Crne Gore su počeli da odlaze mladi ljudi, ne baš plivajući, ali jesu išli glavom bez obzira i koliko ih noge nose. Nakon 1990. godine uglavnom su se kupovale jednosmjerne karte.
U Crnu Goru su posljednih decenija dolazili biznismeni da operu prljav keš, sumnjivi likovi su lagano dobijali državljanstvo, a vidimo da su preko granice lako prelazile i određene persone za koje se dobro zna da nisu došli u Crnu Goru da se sunčaju već da nekoga olade.
Ovaj film ne eksploatiše migrantske priče, on pokušava da definiše to što čovjeka goni da rizikuje život. Film precizno pokazuje “koliko košta sloboda, čime se ona mjeri”. Imponuje čuti da se ka nama hitalo, da smo nekome bili ostrvo spasa. Mi, kao dio Jugoslavije. Ili makar prva stanica na putu slobode. Tim putem se danas rjeđe ide iz mnogo razloga. Rijeku Bojanu okupirale su kućice, a more uzima svoj dio plaže. Sve je kao na filmu.
Ali sad makar znamo da definišemo odgovor na pitanje: “Kad će biti bolje?”. Kad vidimo da ljudi opet svim silama žele da stignu u Crnu Goru, biće to siguran znak da nam je bolje.
Bonus video:
