ZAPISI SA UŠĆA

Atina - ruža đakonija

Ako se grad od nekoliko miliona ljudi igdje može obuhvatiti jednim dugim švenkom, onda je to sa brda Likavit. Kada to učinite po vedrom danu, kada je nebo helenski plavo, onda se računa kao da ste zagrlili Atinu

23459 pregleda 2 komentar(a)
Panoramski pogled na Atinu sa Likavita, Foto: D. Dedović
Panoramski pogled na Atinu sa Likavita, Foto: D. Dedović

Zaustavili smo žuti taksi na Monastirakiju i uputili se ka najvišem atinskom brdu - Likavitu. Nismo uspjeli da objasnimo taksisti na engleskom da hoćemo da se popnemo žičarom i da nas odveze u njeno podnožje. On je produžio dalje, serpentinama. Izašli smo na parkingu, stotinjak metara ispod vrha. Vožnju smo platili svega pet eura. Taksi je na kraće relacije u Atini jeftiniji nego u Beogradu.

Na Vučijem brijegu

Sunčan dan. Na vrhu se plave kupolice crkve Svetog Đorđa. Penjemo se stepeništem i zastajkujemo da pogledamo grad i odbljesak svjetla na moru u daljini. Gore, na vrhu, ljudi čekaju da im prethodnici ustupe mjesto na platformi sa koje je najbolje fotografisati. Ispod crkvice je Sky bar sa panoramskim pogledom. Sjediš uz domaću limunadu koja ima svoju ekskluzivnu cijenu i nagađaš: ono tamo je sigurno luka Pirej. A ovo ovdje antički mermerni stadion, kojeg su krajem 19. vijeka obnovili da bi se tu održale prve olimpijske igre novoga doba. A ovaj bijeli očnjak je rog mosta za koji je Dionis, dovozeći nas kolima sa aerodroma, rekao da je izazavao žučne polemike jer je koštao mnogo. U podnožju brijega, uz četinarsku šumu, plave se bazeni na krovovima vila. I ovdašnji bogataši znaju gdje je lijepo. A tamo pravo, preko ivice moje čaše, iza vjetrobranskog stakla, kao usred mora raznorodnih kamenih domina, poređanih duž pravih linija, ispupčio se Akropolj. Drevni vizuelni incident u strukturi grada.

Ako se grad od nekoliko miliona ljudi može igdje obuhvatiti jednim dugim švenkom, onda je to sa brda Likavit. Kada to učinite po vedrom danu, kada je nebo helenski plavo, onda se računa kao da ste zagrlili Atinu.

Sišli smo sa brda žičarom, pri čemu je termin žičara pretenciozan. Radi se o vagonu vozića koji se strmo spušta niz tunel. Cijena povratne karte je skoro dvostruko veća od dolaska taksijem iz centra.

Četvrt Kolonaki
Četvrt Kolonaki foto: D. Dedović

Lijepi Kolonaki

Ispod polazne stanice žičare - Teleferik - počinje kvart sagrađen na strmini. Ovdje ulice znaju biti stepeništa ili tobogani. Takvim jednim stepeništem silazimo kroz imućnu četvrt Kolonaki. Stepeništa koja vode u dubinu grada, dolje prema bulevarima i vojnoj bolnici, ispresijecana poprečnim ulicama sa finim buticima i lijepim kafeima u kojima dobro odjeveno građanstvo vodi opuštene razgovore.

Ne silazimo ka bulevarima, idemo paralelno sa njima, obodom brda kroz mirne ulice prema kraju koji je sličnog urbanog karaktera kao i Kolonaki, ali ima sasvim drukčiju istoriju.

Naš cilj je Egzarhija, četvrt anarhista, studenata, boema i multikulturnjaka. Tu je počela pobuna protiv vojne hunte, tu su građani uklonili parkiralište i napravili park sa binom. U toj okolini su najčuveniji lokali gdje se uživo može čuti rebetiko - grčki bluz, muzika iz maloazijskih luka i zatvora, koja je u 19. vijeku pratila muku marginalaca i običnih ljudi u radničkim četvrtima Atine i Soluna.

Egzarhija, anarhija

Hodamo niz ulicu Kalidromiu, ponovo se penjemo uz njen drugi kraj. Osvrćem se da vidim taj put. Suočeni smo sa jednim od najljepših prizora u kraju. Ulica kao viseći most razapeta između jednog i drugog obronka, a iznad nje Vučji brijeg, na kojem smo prije oko pola sata pogledom grlili grad.

Arhitektura se ne mijenja, ali nam učestalost grafita kaže da silazimo u srce grčke anarhije. To srce danas popodne poprilično idilično kuca. Ljudi su, kao u susjednoj buržoaskoj četvrti, nad čašama vina ili kapućina, u bašticama lijepih lokala zaokupljeni razgovorom. Jedino što mi miris trave, alternativni plakati, glasna muzika iz parka, sajam polovnih knjiga na otvorenom, kazuju da se ovdje ipak njeguje duh pobune. Kada se na vijestima pojavi Atina u kojoj se grupice momaka igraju mačke i miša sa policijom - oni sa velikom vjerovatnoćom žive u nekoj od ovih ulica.

Radnje sa starom odjećom se duhovito zovu „Jučerašnji hljeb” ili „Moljac”, u ateljeima i buticima se nalaze slike i odjeća koju ne možete naći na drugim mjestima.

U kraju su se kovale zavjere i planovi za revolucije, ali se voljelo, stvaralo i živjelo. Krv nevinih žrtava hunte na obližnjoj Politehnici - glavnom tehničkom univerzitetu zemlje - kao da garantuje vječnu slavu ovog kraja.

Od ovoliko hodanja i istorije dobro se ogladni. Za sedam dana u Atini samo smo jednom uzeli taksi - sve ostalo smo prepješačili.

Ulica Kalidromia
Ulica Kalidromiafoto: D. Dedović

Atina kao beskrajna trpeza

Prijatelji grčke kuhinje su u Atini na pravom mjestu. Sve lokalne osobenosti - od Soluna, preko Krita do maloazijske helensko-vizantijsko-osmanske kulinarske baštine - u Atini su pronašle svoje mjesto. Veći problem za neupućene i nepripremljene, biće izbjegavanje turističkih zamki kojih su pune uličice Psirija i Plake. Za pristojne pare - tridesetak eura za dvije osobe - nećete ostati ni gladni ni žedni. Ali će se kvalitet kretati od solidnog do senzacionalnog.

Naravno, ko voli, može da pokuša metodom slučajnog odabira. Ništa strašno se neće desiti. Čovjek će sjesti tamo gdje sjedi većina gostiju iz bijelog svijeta, u bašte lokala nadomak turističkih okupljališta. Ponijeće iz Grčke kliše o hrani koji je i donio u nju - giros, suvlaki, musaka, caciki, ćufte.

Nama to nije bilo dovoljno. Pretražili smo elektronske stranice na njemačkom, engleskom i ruskom, ponešto i na srpskom. Ukrštali smo iskustva drugih, uzeli u obzir rang-liste poznatih stranica kao što je „tripadvisor“ ali i stranice na kojima Grci govore o svom glavnom gradu.

Kritska čudesa

Onda smo shvatili da se iz Atine ne smije otići, a da se ne posjeti jedan od nekoliko kritskih restorana. Izbor je pao na I Kriti, tavernu koja se naslonila na mali trg uz aveniju Akademias. Na nekoliko minuta hoda od Omonije, taverna je obećavala solidno grčko veče. Muzika je bila orijentalnija u odnosu na poznati buzuki-mejnstrim. Ali konobar je bio prava dragocjenost. Rado je pričao o predjelima, jer na Kritu, kaže, ljudi vole da meze, kao u Španiji po principu „tapas“. Pažljivo smo ga slušali. Poručili smo kritsku vrstu grčke salate (razlika je u siru i načinu obrade paradajza). Potom puževe u maslinovom ulju sa ruzmarinom. Kritski sir u mantiji od tijesta. I bukovaču pripremanu na umaku od balzamika i meda.

Kritski puževi
Kritski puževifoto: D. Dedović

Svaki zalogaj je bio senzacionalan. To je bilo potpuno novo iskustvo za nepce.

Naručili smo uz sjajno domaće vino mutnog, žutog sjaja i gorkoslatkog nagovještaja ispod jezika, uz to girice - natopljene limunom. Tako su „predjela“ postala neka vrsta kritskog leskovačkog voza, pa smo preskočili planirano glavno jelo, makar se ono zvalo i oktopod, ali nas je domaćin nagovorio da probamo desert. Smeđi mrvljeni sir sa medom u hrskavom omotaču od tijesta - vruć iz friteze. Nekoliko komada veličine bombone.

I šta tu ima da se kaže osim - I kriti gdje si bio do sada u našim životima?

Naravno, prije odlaska iz grada došli smo još jednom. Preskočili smo poneko predjelo da bismo glad sačuvali za rebaraca. I opet ista mješavina - čuđenja i divljenja. Odlazimo sa saznanjem da spremanje hrane u nekim kulturama dostiže veličinu poezije.

Tu, gdje je lumpovao Bajron

A nije da se nismo dobro proveli i u drugim atinskim restoranima. Bašta taverne En Iordani (u Jordanu) u blizini Trga heroja (Plateia Iroon) u srcu Psirija, jednog od najstarijih krajeva Atine, obično je puna. Tu, u Psiriju je sa grčkim hajducima lumpovao engleski pjesnički romantičarski genije Džordž Gordon Bajron, pokušavajući da vinom ugasi svoj žarki svjetski bol.

Dakle, slučajno smo tog popodneva našli mjesto u taverni En Iordani, ali smo se odlično proveli. Jagnjetina iz snova, pivo i pogled na žive uličice koje se slivaju na trg sa restorančićima. Toalet u unutrašnjosti je na spratu. Sa galerije gledana, najstarija originalna grčka tradicionalna taverna u kraju, kako joj stoji napisano iznad ulaza, izgleda kao živopisna mješavina paba i konobe - sa obaveznom grčkom zastavom.

Devedesetih je ovo bio sumnjivi kraj. A danas je fensi. Najbolji primjer za to je uličica koja sa ulice Emru skreće u Psiri: Pitaki. Do prije nekoliko godina bila je to oronula poveznica dvije veće ulice u koju niko ne zalazi bez nužde. Sada je uličica turistička atrakcija jer su je oživjeli lokali sa horor-tematikom, od kafea, do butika i restorančića. Ta horor-ulica spada u najbizarnije atinske atrakcije.

Ulica Pitaki
Ulica Pitakifoto: D. Dedović

Još prve večeri smo po savjetu jednog putnika sa youtubea potražili tavernu skrivenu u uličici Leki, nadomak trga Sintagma. Sa baštom u pasažu, kakvih u Atini ima bezbroj, To Triantafyllo tis Nostimias - u slobodnom prevodu „ruža đakonija“ ili „ruža ukusa“ - zaista zaslužuje svoje ime. Bila je nedjelja, Grci su ćaskali uz meze i uzo. Naš umor od puta je bio kao rukom odnesen, domaće vino - litar za 8 eura - dizalo je iz mrtvih, oktopod je bio dobar, a riba još bolja. Srećnim ljudima se neodređeno obećanje, koje nudi novi grad, konkretno ostvari još prve večeri baš na ovaj način.

Crveni sertifikati

Nova muera Beograda, koja predviđa stvaranje sertifikata u skladu sa standardima Unije za naš atinski boravak došla je prekasno. Utisak je da su Grci generalno bili spremni da saslušaju našu mučnu priču u kojoj smo se osjećali kao ponavljači koji opet nisu naučili lekciju i koji traže da im ipak progledaju kroz prste.

Naši „zeleni sertifikati“ su, doduše, bez problema priznati na ulasku u zemlju. Ali nisu bili od velike pomoći prilikom ulaska u restorane i kafiće. Prvi dan smo bili iznenađeni kada su redom aparati za očitavanje QR koda u rukama ugostiteljskih radnika pokazivali „stop“ ili „kod se ne može očitati“. Onda smo uvježbali objašnjenja - ako nas pušta granična policija, zašto ne bi i oni. Naposljetku, tri četvrtine Grka su nakon početnog oklijevanja pogledali da li su unesene obje doze, neki su uporedili imena na sertifikatima i pasošima, i mi smo mogli da izaberemo svoje mjesto.

Pošto sam uz dva srpska Sputnjika imao i jedan njemački Džonson, od drugog dana smo poturali prvo moj evropski sertifikat na koji su grčki aparati reagovali sa zelenim znakom za odobrenje. Onda je moja saputnica objašnjavala da je i ona vakcinisana ali da srpski QR kod nije kompatibilan sa briselskim. Tako smo ipak lakše prolazili kroz kontrole. Jedino su nas dva puta vraćali sa vrata radnje za korišćenu odjeću, u čijem je izlogu bio lijep ženski kaput. Trgovci u radnji Milesime nisu htjeli ni da čuju - ako telefon ne može da očita, onda napolje.

Inače, nismo kupovali suvenire. Iz kafana smo nosili flašice u kojima serviraju uzo. Biće ih dovoljno da nas utješe kada nas spopadnu atinska sjećanja i počnu da nas mame na jug.

Atinska trilogija: Biblioteka, Univerzitet, Akademija
Atinska trilogija: Biblioteka, Univerzitet, Akademija foto: D. Dedović

Izgleda da u nekim prodavnicama suvenira ne smiju da fale šareni drveni penisi. Pardon, falusi, jer to je grčka riječ. Ako se sve odvija po zakonu ponude i potražnje, onda je ovaj grad između ostalog i stecište ljudi sa falusoidnim fantazijama.

Grad lijepih kafića

U Atini smo sedam dana uživali u lijepim, modernim, ponekad ekscentrično uređenim kafićima u kojima nije bilo loše kafe. I nije se desilo da neko zaboravi vodu uz kafu. Poseban status su imale bašte na krovovima zgrada. Ali i kafei koji ne stoje u pompeznim turističkim vodičima. Dva puta smo otišli samo na jedno mjesto. To je kafe Snob. Bašta je iza kafea, veliki dio je zastakljen. Stilski usmjeren ka fensi publici, cijenom ka dubljem novčaniku. Ipak, u atinskoj vrevi, ovo je oaza lijepih manira, umjerenog tona razgovora, odlične usluge i mira. I bašta Numizmatičkog muzeja, koji se nalazi na Univerzitetskoj ulici (bulevar Panipistimiu), ima sličnu atmosferu. Na bulevaru se nalazi čuvena „Atinska trilogija“ - Biblioteka, Univerzitet i Akademija - tri klasicističke građevine u nizu koje su posle oslobođenja od osmanske vlasti svojim nastankom u nekoliko decenija 19. vijeka imale ulogu vizuelizacije ponovnog osvajanja nekadašnje grčke veličine. Kada se bulevarom pored tih zgrada penjete ka Sintagmi, nabasaćete na baštu Numizmatičkog muzeja. I ona je u sjenci matične zgrade, izdvojena iz vreve, u zelenilu. Ovdje se osjećate veoma atinski, makar morali da naručite na engleskom. Slično je i sa kafeom Late Art, jednim od nekoliko u Atini, koji se smjestio u golemi pasaž-haustor između Univerzitetskog i Akademskog bulevara, u ulici Harilaosa Trikupisa - neke vrste grčkog Nikole Pašića. Vrhunska usluga, odmjerenost osoblja, mir. Mogao bih tako nabrajati još dugo.

Taverna En Iordani
Taverna En Iordani foto: D. Dedović

Dječak iz epirskih gora

Naravno, prošetali smo i pored zgrade Parlamenta, bivše kraljevske palate na trgu Sintagma. Vidjeli smo dva stražara u folklornim, živopisnim uniformama pred Spomenikom neznanom vojniku. Nismo imali strpljenja da čekamo da evzoni obave čuvenu smjenu straže. Umjesto toga, prošetali smo ogromnim parkom koji se prostire južno od Parlamenta. Sjetio sam se Palerma. Blagosloveni su gradovi koji u svojim parkovima njeguju palme. Na drugom kraju parka je Zapion, neoklasicistička zgrada od formata, podignuta 1888. da služi olimpijskom duhu. Iza nje se krije nevjerovatna priča jednog grčkog dječaka iz sela Labovo, koje se danas nalazi na jugu Albanije - Evangelisa Zapasa. On je svoj zavičaj napustio sa 13 godina, služio je u osmanskoj vojsci, učestvovao na grčkoj strani u oslobodilačkim ratovima, a posle njih otišao u Vlašku i tamo stekao basnoslovno bogatstvo. Umro je 1865. ali njegovi potomci su ispunili njegovo zavještanje i podigli Zapion za potrebe grčkih olimpijskih igara. Prvog januara 1981. Grčka je svečanim potpisivanjem ugovora u Zapionu pristupila Evropskoj uniji.

Polazimo dalje prema našem cilju - u četvrt Pangrati.

Seferisove mačke

Htio sam da vidim gdje žive umjetnici, gdje je svoju kafu svakog jutra ispijao Jorgos Seferis, grčki pjesnik i dobitnik Nobelove nagrade za književnost u davnoj godini mog rođenja. Ne smijete se pouzdati u mapu, jer na njoj nisu baš dobro označene strmine. Posle skoro planinarskog uspona do lijepog groblja pred nama se počeo otvarati kvart najsličniji Dorćolu. Ni jedna ulica nije bez drvoreda. Ručali smo u pospanoj taverni na trgu Varnava, koji je imao oblik zvjezdastog skvera prekrivenog drvećem i opkoljenog lokalima. Pošli smo ulicu dalje do trga koji se zvao po generalu Plastirasu, koga su Turci zvali Karabiber, a njegovu vojsku Šejtanova armija. Tu smo u praznom kafeu popili piće. Konobarica i gazda su razgovarali onako kako konobarice i gazde razgovaraju svugdje u svijetu, ali nepotrebno glasno. I po nehajno proizvedenim decibelima ovdašnji su ljudi slični nekim našim grlatim sunarodnicima.

Trgom je prošla mačka lijenih pokreta. Po tome ćemo takođe pamtiti Atinu. Nigdje na Mediteranu nisam vidio ovako krupne mačke. Kao da su neka posebna rasa. Kao da su okot mačaka iz pjesme Jorgosa Seferisa „Mačke Svetog Nikole“ u kojoj se posle duge suše na jednom ostrvu zmije toliko razmnože da su kaluđeri slali mačke da se biju sa njima. I mačke su pobijedile. Ali su i poumirale.

Možda su neke mačke iz Seferisove pjesme preživjele i naselile Atinu. Izgledaju baš tako, kao ratnice koje su u stanju da udave zmiju. A možda je istina sasvim drukčija. Možda je pjesnik, sjedeći u nekom od ovih lokala, svakodnevno posmatrao korpulentne atinske mačke, te ih je preselio u pjesmu, a time i u neki vid vječnosti.

Spomenik neznanom vojniku na Trgu Sintagma
Spomenik neznanom vojniku na Trgu Sintagma foto: D. Dedović

Fantomski vukovi

Posljednje noći u Atini - bila je subota - išli smo iz radoznalosti u izlaznu četvrt Keramiko. Tamo smo iz bašte jednog od mnoštva kafea posmatrali demonstracije. Prisjetim se da smo nešto slično vidjeli i na Sintagmi - Ustavnom trgu - prije nekoliko dana. Atina je po strasti okupljanja i izvikivanja parola prava konkurencija Parizu. Uputili smo se iz nekada zapuštene četvrti Keramikos, koja je sada noćno sjedište fenseraja, prema Monastirakiju duž ulice Adrianu. Tamo je iz svake bašte dopirala muzika. Izgleda da niko nije ostao kod kuće. Atina je slavila samu sebe, život, svoje mačke i svoju istoriju.

Jedno pitanje koje me posle sedmodnevnog boravka u Atini pomalo muči jeste - šta se u višemilenijumskoj istoriji ovog mjesta desilo sa likavitskim vukovima po kojima je nazvan Vučiji brijeg? Mi ih nismo sreli.