PISMA UREDNIKU

Bolest se, ipak, može pobijediti

Naše drugarstvo je počelo u srednjoj školi, bez drugih briga osim oko nebitnih stvari, slatkih snova i skrivenih pogleda...
106 pregleda 0 komentar(a)
pisanje, kolumna, Foto: Shutterstock
pisanje, kolumna, Foto: Shutterstock
Ažurirano: 03.11.2017. 10:34h

Pismo drugarici

U smiraj dana, kad već sve počinje da tone u san, za nas, draga moja drugarice, počinje novi dan. Novi dan koji rađa uspjehe, a taj uspjeh se zove udah života, borbe da se poslije paklenih muka i preživljenih strahova krene dalje.

Naše drugarstvo je počelo u srednjoj školi, bez drugih briga osim oko nebitnih stvari, slatkih snova i skrivenih pogleda...

Pa rastanak koji život nosi, svako svojim putem ide, a onda negdje na nekoj raskrsnici života putevi nam se opet ukrstiše. Sa onom neočekivanom viješću o bolesti koja dođe kao pošast ovog vremena u kojem niti ljudi niti svi ljekari nisu isti. Teško je i duša boli kada saznaš da je karcinom tu i da je pitanje kako dalje? Ti prva, a ja nedugo za tobom, sa isti patnjama i pitanjima. Ali ti si bila moj spas i putokaz kako proći sve to i izdržati. Dobro se sjećam kada sam donijela svoje nalaze i ti si ih uporedila sa tvojima i zaplakala gledajući me sa nevjericom. Da li je moguće da ćemo zajedno vojevati ovu tešku bitku. Neka mi ne zamjeri porodica, oni su bili tihi pratioci cijele ove priče koja ostaje duboko urezana u duši od koje se ne može pobjeći.

Jedan ljekar, veliki čovjek, dao nam je novi život, udahnuo snagu i nadu da ipak postoji spas. Već je šest godina prošlo, a nas dvije smo sa desetkama odbranile disertaciju koja se zove čelična volja i vojnička disciplina života u borbi protiv karcinoma dojke.

Uvijek smo bile jake, zajedno smo jače, jer si ti svoju humanost podarila mnogim oboljelim ženama kojih je, nažalost, svakim danom sve više. Ovo pišem da prenesem lijepe misli i najljepše želje za ozdravljenje svim ženama koje se nađu u ovakvoj situaciji, jer nikad se nezna koja je sljedeća. Da znaju da se može pobijediti sve voljom i istrajnošću, kao i vjerom u sebe.

Duša me boli za mladom prijateljicom Milenom iz Tivta koju je bolest otela, a ja joj nisam mogla pomoći, ali zato pomažem svim ženama koje mi se obrate da im makar kroz savjete ublažim sve ono kroz šta prolaze, jer ko nije prošao - ne zna i ne može razumjeti.

Ne zamjeram sebi i tebi moja drugarice, želim još puno lijepih proljeća, životnih radosti i sreće od tvog sina, ovakvih lijepih sunčanih dana i druženja ispunjenih smijehom i srećom, a suze, one koje smo prolile zbog bolesti zajedno, neka ih vjetar nosi... daleko... daleko.

Suzane Jovićević