OBIČNE STVARI

Žiranti

Društvo koje zaboravi koliko su škola i nastavnici važni mora očekivati porast kriminala i žestoke obračune kojekakvih klanova. Jer jedino kao član klana, ili kao (sve)moćni političar, imate „luksuz“ da vas se plaše i da vam se dive
119 pregleda 1 komentar(a)
profesor, profesorica, nastavnica, Foto: Shutterstock
profesor, profesorica, nastavnica, Foto: Shutterstock
Ažurirano: 03.11.2017. 10:34h

Mama, što je to žirant, pita djevojčica. Dok majka „prevodi“ riječ na njoj razumljiv jezik, djevojčica shvata zbog čega drugarica iz klupe za ocjenu odgovara samo definicije, a ona mora da ih objasni i ilustruje primjerima. Majka njene drugarice je nastavnici bila žirant, zato će ona svakako imati peticu. Druga nastavnica sa majkom njenog druga redovno ide na pilates i pije kafu, pa se ni on ne plaši ispitivanja.

Njeni su nastavnici tako nervozni da ako u desetak sekundi ne dobiju željeni odgovor, a to znači naučen napamet, nema ništa od dobre ocjene. I primjedbe koje podrivaju samopouzdanje i vjeru da istrajan rad ima smisla najlakše je uputiti djeci koja uče sa razumijevanjem i koju roditelji posvećeno nadziru. Sa besprizornom djecom, međutim, nema šale, baš kao ni sa onima čiji bahati roditelji prijete i jednostavno „uzimaju“ ocjenu koju požele. Tako mnogi naši đaci stiču prva znanja o pravdi i pravičnosti, o greškama sistema i nemoći da se on promijeni.

Danilo Kiš je djetinjstvo smatrao najtežim životnim periodom, sasvim suprotno milozvučnim Zmajevim dječijim pjesmama. Čak i kad im namjerno ne nanose zlo, djeca su, smatrao je Kiš, prepuštena na milost i nemilost odraslih, surovih i uskogrudih, siromašnih duhom i znanjem, bez fine osjetljivosti za male i nemoćne. Iako iz potpuno drugačijih razloga, i Dostojevski je prikazivao užase djetinjstva.

Njegov junak Dimitrije Karamazov će biti osuđen zbog oceubistva koje nije počinio. Ali, njegov istinski zločin je to što je pred očima dječaka Iljuše istukao i ponizio njegovog oca i tako u dječaku „ubio Boga“. Stari majstor melodrame je znao kako da „udari u tanke žice“, a nije ni promašio cilj. Zato je važno razumjeti period „ranih jada“ i čuvati se mogućnosti da u djetetu „ubijemo boga“ - povjerenje u pravdu, samopouzdanje i volju za rad.

Pošto naš sistem ne poznaje institut evaluacije nastavnika od strane učenika i roditelja, prirodno bi bilo da se roditelji barem požale na nesmotrene nastavnike. Taman posla, kaže većina roditelja, taj nastavnik treba da mu predaje još dvije godine. Bolje je otići i moliti, prijetiti po potrebi, piti kafu, žirirati… Samo ne treba tražiti suštinske promjene.

Pitanje je i kako se žaliti na ljude koji za platu znatno ispod prosječne treba da rade jedan od najvažnijih i najtežih poslova u društvu. Kako se žaliti na nastavnike koji znaju da svi moraju završiti osnovnu školu, znali gradivo ili ne znali, i koji su često prinuđeni da tolerišu teške izgrede, bahate roditelje, birokratizovane savjetnike i još da se snalaze u oskudnim i pretrpanim učionicama i silnim reformskim zahtjevima.

Bivši premijer je zato kazao punu istinu o devalvaciji nastavničkog poziva, jedino nije valjano obrazložio zbog čega se to dogodilo. Za početak je mogao da umjesto „oni“ (nepomenici - nastavnici) kaže „mi“, iza koga bi stajala jasna hijerarhija: prvo oni koji odlučuju o školstvu gotovo trideset godina. Potom i svi oni koji su pojedinačnim nečinjenjem, neodgovornošću ili oportunizmom dozvolili da „našu reprezentaciju za utakmicu budućnosti pripremaju osrednji treneri“.

Nisu nastavnici odabrali da rade za plate koje podrivaju ljudsko dostojanstvo i samopoštovanje. Primanja su ih neumoljivo selektovala pa su „bolji i viši pošli boljijema i višijema“. Koliko društvo vrednuje nastavnika lijepo ilustruje primjer otpremnina pri odlasku u penziju. U pitanju su dvije plate, oko hiljadu eura, a to znači dvadeset pa i četrdeset puta manje od onih koji su radili u povlašćenim firmama.

Tačno je da nastavnici odavno ne dolaze iz redova najboljih učenika. Taj je proces započeo još poznih osamdesetih, kad je profesor imao manju platu od čistačice u bilo kojem boljem tada još uvijek socijalističkom preduzeću. Devedesete su konačno zbrisale ekonomsko dostojanstvo profesije, a u 21. vijek je ušlo ranjeno školstvo u kojem se diplome kupuju “na tušku pjacu“.

Sad imamo sistem u kojem, po riječima mladih, postoje dva puta do diplome. Prvi je malo duži i podrazumijeva izlaženje na ispite. Drugi je da se za mjesec dana „donese“ diploma, koja će se uredno nostrifikovati radi mira u „balkanskoj krčmi“. Pa iako takvi „donosioci znanja“ češće rade poslove zbog kojih nam u ekonomiji „sve cvjeta“, sasvim lako mogu stići do učionice i do nedužne djece.

Kada jedno društvo u produženom trajanju „ubija“ nastavničku profesiju, dobija nastavnike kojima nastava nije životni poziv već zanimanje od kojeg se zlehudo preživljava. Dobija neosjetljive nastavnike koji na djeci demonstriraju isto ono što na njima demonstrira sistem. Zato treba očekivati još više masovnih tuča učenika i ubistava dostojnih Raskoljnikova. I isključenja iz škole koja ama baš ništa neće popraviti.

Društvo koje zaboravi koliko su škola i nastavnici važni mora očekivati porast kriminala i žestoke obračune kojekakvih klanova. Jer jedino kao član klana, ili kao (sve)moćni političar, imate „luksuz“ da vas se plaše i da vam se dive. U sudaru teškog siromaštva i obespravljenosti i ekstremnog bogatstva malobrojnih, sreća je što još uvijek haraju „samo“ klanovi, a ne mnogo opasniji vidovi ekstremizna.

I tako naše društvo „bere plodove“ višedecenijskog rada. Malobrojni će zbog toga možda napisati druge „Rane jade“. Mnogo više njih će početi da jade zadaje društvu koje ih je u najosjetljivijem životnom dobu „istuklo i ponizilo“. U sistemu zasnovanom na strahu od moćnih „žiranata“, nastavnici će sve više dugovati đacima koje treba da pripreme za život.

Autorka je profesorica književnosti