VIŠE OD RIJEČI

Fjodor

Ali, kada političari krenu da velikane pakuju u sopstvene kalupe i mjeru duhovnosti, dobijamo karikaturu, i to dvostruku. I političara i velikana

23166 pregleda 37 komentar(a)
Spomenici Njegošu i Dostojevskom, Foto: Vijesti/Shutterstock
Spomenici Njegošu i Dostojevskom, Foto: Vijesti/Shutterstock

Sticajem okolnosti, dva književna velikana našla su se ovih dana u fokusu, oba, reklo bi se, odavno osuđeni na jednu vrstu javnog raspeća. Bogotvoreni s jedne strane, ali i predodređeni za nesporazume i naopaka čitanja s druge. Valjda i nema bogotvorenja - bez naopakog čitanja.

Širom svijeta ove je godine obilježavana obljetnica - 200 godina od rođenja Fjodora Mihailoviča Dostojevskog, a kod nas će biti uveden Njegošev dan, kao državni praznik.

Ništa neobično, reklo bi se. Dok ne čujete ovdašnje političare. Govore, povodom Njegoša, o “tradicionalnim vrijednostima i duhu”?

Velikani su veliki zato što se ne uklapaju u tzv. tradicionalne vrijednosti i takav duh. Da su se uklapali u takvo što ne bismo danas ni znali za njih, niti govorili o nima. Bilo da je riječ o Šekspiru, Dostojevskom, Danteu ili Njegošu.

Ali, kada političari krenu da velikane pakuju u sopstvene kalupe i mjeru duhovnosti, dobijamo karikaturu, i to dvostruku. I političara i velikana.

Čak i veliki pjesnik kada ga svedete u koordinantni sistem dnevne politike mora nastradati… Bojim se da mnogi koji se raduju novom prazniku, kada kažu Njegoš, misle na Ratka Mladića. A to je najgore što se može desiti jednom velikom pjesniku. Jer, podsjetiću, nije pravo pitanje da li Njegoš, već koji Njegoš? Nacionalne parole ili velika literatura? Od nas zavisi, to je naše ogledalo.

Zato veliki pisci po pravilu “poginu” kad ih se dohvate političari. Političarima bolje ide sa svetim tekstovima… A pisci, posebno kada su zaista veliki, ne pišu takve tekstove.

Sličan problem sa “čitaocima” ima i Fjodor Mihailovič. Oni koji ga čitaju kao religijski priručnik, previđaju velikog pisca.

Ipak, jedno lijepo predavanje - dijalog, desilo se prije nekoliko dana u CANU. Omaž Dostojevskom, inspirativna besjeda profesora Siniša Jelušića, a Dimitrije Popović je predstavio “Diptih za Dostojevskog”, koji čitaoci ovoga broja Arta mogu vidjeti na srednjim stranama.

Izvjesno, u nekim ranijim vremenima sve bi to izgledalo drugačije, možda zato što je i odnos prema velikim markerima kulture i kulturne prošlosti, ali i civilizacijskom identitetu, bio unekoliko drugačiji.

Ovakav jubilej pisca Zapisa iz podzemlja nekada bi bio povod za desetine tribina, večeri, skupova ove ili one vrste. Znam, jer sam odrastao u takvoj zemlji. Od studentskih do domova kulture i elitnih institucija, na svakom koraku, slušali biste o dva vijeka Dostojevskog. U tadašnjim najpopularnijim tv formatima, poput Nedjeljnog popodneva ili Beogradske hronike, svuda biste “naletjeli” na ruskog pisca. “Druže Dostojevski, kakvo nas vreme sutra očekuje?”

Njegoševi, pak, jubileji i proslave bili su uvijek spektakli najvišeg reda - društveni događaji par excellance jednako u doba monarhije ili socijalističke republike.

Odjek jednog takvog događaja - sto godina Gorskog vijenca, velika državna proslava iz 1947. - prepoznaćemo i u samoj završnici Kišove Grobnice. Kada je A. A. Darmolatov, koji je bio među uglednim međunarodnim gostima, krajnje neoprezno, sjeo u veliku Njegoševu stolicu…

Dostojevski je, pak, tih osamdesetih u SFRJ postajao kult svoje vrste. Hiperaktivni profesor Nikola Milošević uredio je ediciju Dostojevski kao mislilac u dvadeset tomova, sabirajući najznačajnije radove ruskih teoretičara (Šestov, Berđajev, Rozanov…) o ili povodom Dostojevskog. Bili su to autori koje je sovjetska gravitacija držala u pouzdanoj tami, a što se, naravno, odražavalo i na njihovo prisustvo u Titovoj Jugoslaviji. Ono što danas izvjesno zvuči nevjerovatno je da je takvo izdanje štampano u deset hiljada primijeraka i - vrlo brzo rasprodato. Možda je već tu pametan čovjek mogao dokučiti što čeka Jugoslaviju. Kad se radni narod toliko bavi Dostojevskim, to ne može izaći na dobro…