Prije svega, želim vam što više normalnosti u novom ljetu, koliko god takva želja mogla da zvuči - nenormalno. Jer, reći će neko - željeti normalnost to je kao da želite nulu, ali nije baš tako. Onda kada je normalnost - od podrazumijevanog postala žuđeno stanje, ovo drušvo je - otišlo pogrešnim skretanjem. I toga valja biti svjestan.
Iza nas je još jedna godina obilježena istom “velikom temom”. Ne ispratismo koronu kao što smo se možda nadali. Već predugo traje čitava ova pandemijska pomjerenost. Uprkos prividu, teško je reći da je svijet ostao isti. Kada ih vidimo, stvari su se već odavno desile… Tek ćemo otkrivati nove oblike stvarnosti. A biće tu - svega i svačega.
Možda je soj nazvan omikron način da korona - posustane. Neki stručnjaci stidljivo najavljuju takvu mogućnost - soj koji je manje opasan, ali se lakše širi. Možda je omikron način da nas korona sve koliko nas je - imunizuje? To bi, zapravo, bio totalni trijumf jednog virusa - nakon svega što je priredio čovječanstvu, da “proklamuje” samoukidanje, zapravo pacifikovanje kroz novi oblik.
Il priginjem se ispraznim nadama, što bi rekao najveći pjesnik Aleksandrije.
Ipak, ključna novogodišnja slika za nas u Crnoj Gori, pored svih mogućih pandemija i novih sojeva, jeste onaj očajnik iz Bara koji je prijetio da će se raznijeti ispred banke… A gdje drugo, promrmljaće cinik.
Dok danima i nedjeljama traje optimistička opereta povodom budžeta države, pa se kreatorima, između ostaloga, prebacuje hazarderski pristup nekim rješenjima, slika čovjeka koga je napustio sav optimizam, svaka nada, vrati vas u realnost. Vi se igrate brojkama, a niko djecu ne može nahraniti ni optimizmom ni projektovanim ciframa. Ni bilokakvim brojevima i riječima.
Postoji trenutak u kom očajnik postaje - supermen. Onaj konačni uvid - koji je Marks povodom proletarijata formulisao slavnim riječima “nemaju što da izgube osim svoje lance” - ponekad daje snagu koja je nezamisliva bilo kome sa “ove” strane društva. Zato je očajnik neobična biljka - voli ga umjetnost, ali po društvo je krajnje opasan, prije svega kao podmukli simptom. Povodom gesta čovjeka iz Bara kod gotovo svih, bila je vidljiva naklonost i neka vrsta razumijevanja za ono što čini. Posebno jer se stvar završila - bez dramatičnog epiloga.
Ovdašnja politika, iliti politička svakodnevica, neprestano proizvodi očajnike, i to ne od juče. Taj trend je obilježio proteklih trideset godina - kada su, recimo, desetine fabrika poput Primorke opljačkane i uništene. Te istage čekaju… Svakoga dana pred skupštinom ili vladom stoji kakva grupica ojađenih radnika iz nekadašnjih privrednih giganata. To je postao urbani prizor koji više i ne uznemirava - svakodnevica koja je jača od bilo kakavih naših vizija i optimizama… U najkraćem - sa toliko očajnika, jedno društvo je tempirana bomba.
Bojim se da će ovakvih događanja biti sve više.
Sjetite se i toga, kad u ponoćnom se začuje času…
Ovaj praznik je uvijek i neka vrsta rekapitulacije. Prilika da pogledate i onoga koga nerijetko previđate - sebe. I vidite, je li to moglo i bolje, ili nije. Što vas sve čeka? Zaslužujete li bolju vlast? Vjeruju li vam vaša djeca? (To je najvažnije pitanje.) Uostalom, nađite prava pitanja, to vam pripada kao ljudskom biću.
Želim da vas sopstvena radoznalost iznenadi više puta nego što se nadate, a da vas saosjećanje, kada ga prepoznate u sebi, ne uznemiri. Želim da vam novu godinu obilježe neke nove knjige koje ćete pročitati, neki novi zvuk koji ćete čuti i neke nove slike za koje ćete biti otvoreni…
Ako takve stvari ne budu nove, uzalud je godina - nova.
Bonus video:
