Ako je vjerovati izvještajima njemačke štampe, ruski predsjednik Vladimir Putin naredio je da se manji dio ruskih trupa vrati sa ukrajinske granice. Pregovori sa Amerikancima trebalo bi da počnu u Ženevi u prvim danima januara, a nešto kasnije trebalo bi da se sastane Savjet NATO-Rusija, prvi put poslije više od dvije godine. Da li su ovo prvi znaci deeskalacije sukoba oko Ukrajine?
Putinovi najnoviji koraci su svakako samo početak dugog pokera moći između Rusije i Zapada. Kremlj može da poveća ili smanji vojnu prijetnju, koju je instalirao prije nekoliko nedjelja na istočnoj granici Ukrajine, kako mu odgovara. Ruskog predsjednika zanima puno više toga od same Ukrajine, čiji državni suverenitet ionako smatra nepostojećim. Uz Ukrajinu, kao taoca ruske vojske, on želi da natjera Vašington i njegove evropske saveznike da pregovaraju o novom evropskom bezbjednosnom poretku.
Ono šta Putin bez pardona zahtijeva jeste priznavanje ekskluzivne ruske zone uticaja koja se proteže od Centralne Azije preko Kaspijskog mora do Istočne Evrope. Ukrajina, Moldavija i Bjelorusija treba da budu tampon zona koja Rusiji daje žarko željenu stratešku dubinu na njenoj zapadnoj granici. A sve bivše sovjetske republike, nezavisne države već 20 godina, u budućnosti će postati neka vrsta No-Go-Area za Zapad, bez izuzetka. Putin bi najviše volio da se NATO u svom novom strateškom konceptu i zvanično odrekne od primanja novih država-članica.
Drugim riječima: predsjednik Putin je proglasio rusku verziju Monroove doktrine i zahtijeva da je Zapad prizna.
U ovoj teškoj situaciji, za Zapad je najvažnije da izađe iz reaktivnog ćoška. Prijetnja ekonomskim sankcijama i „visoka cijena“ u slučaju ruske invazije jesu važan signal odvraćanja. Ali to ne pomaže da se obuzda Putinova eskalaciona inicijativa. Vašington i njegovi evropski saveznici moraju javno više da se angažuju a ne samo da se samo oslanjaju na diplomatsku deeskalaciju.
Da bi opovrgli Putinov lažni narativ o navodnoj prijetnji ruskoj bezbjednosti od strane NATO-a, saveznici bi trebalo da podvuku nekoliko osnovnih činjenica o spoljnopolitičkom ponašanju Moskve: okupaciju dijela Gruzije, ruske sve intenzivnije sajber napade na zapadne saveznike, ilegalnu okupaciju Krima i istočne Ukrajine, kao i ogroman broj kršenja međunarodnih ugovora. To bi bilo posebno važno u Njemačkoj, gdje nemali dio društva smatra da Rusiji svakako treba dodijeliti ekskluzivnu zonu uticaja kako bi Berlin mogao besplatno da se grije na ruski gas.
Naravno, nema ničeg lošeg u signaliziranju suštinske spremnosti za razgovore sa Rusijom. Ali zapadni saveznici bi trebalo da uđu u pregovore sa Moskvom samo ako ona u potpunosti povuče svoje trupe sa ukrajinske granice. Iz Putinove vizure, spremnost da se pregovara pod prijetnjom oružja bila bi znak slabosti Zapada. Da bi podvukao svoj zahtjev, Zapad ne treba da se ustručava da Moskvi postavi ultimatum. Ukoliko rusko rukovodstvo ovo ignoriše, bilo bi prikladno postepeno aktiviranje ekonomskih sankcija EU i G7. To uključuje i suspenziju gasovoda Nord Stream 2.
Zapadni kontranacrt dva ugovora koje je predložila Moskva, a u kojima se zahtijevaju pravno obavezujuće bezbjednosne garancije od SAD i NATO-a, bio bi jedan od načina da se Kremlju jasno stavi do znanja o kojim zahtjevima se u principu može pregovarati, a o kojima ne. Za Zapad, iznad svega, postoje četiri tačke o kojima nema mogućnosti kompromisa:
Prva: o budućnosti evropske bezbjednosti može se razgovarati samo na ravnopravnoj osnovi i sa svim suverenim državama-učesnicama. Odgovarajući forum za to je OEBS u Beču. Novo izdanje Potsdamske Konferencije iz 1945. godine, na kojoj su savezničke sile pobjednice prekrojile političku kartu Evrope, ne dolazi u obzir;
Druga: pravo Moskve da stavi veto na suvereno pravo na samoopredjeljenje drugih država je „non-starter“, nerealan zahtjev. To je u suprotnosti sa Završnim aktom iz Helsinkija (1975), koji je potpisala i Rusija, a prema kojem sve države mogu da definišu sopstveni spoljnopolitički kurs;
Treća: u kom trenutku u budućnosti NATO želi da pozove neku zemlju u pregovore o članstvu, spada u suvereno pravo odlučivanja 30 suverenih članica Alijanse. Da li NATO želi da revidira princip koji je na snazi od njegovog osnivanja, da generalno drži svoja vrata otvorena za sve države koje žele da mu se pridruže, o tome se neće odlučivati u Moskvi, već u Briselu;
Četvrta: de facto demilitarizacija članica NATO-a koje su primljene u Alijansu posle 1997. godine, a koju sada zahtijeva Rusija, ozbiljno bi umanjila odbrambene sposobnosti NATO-a, a Moskva ne nudi objašenje uslova pod kojima bi značajno smanjila snagu svojih trupa na zapadnoj granici. Multinacionalne snage za reagovanje NATO-a rotaciono stacionirane u Poljskoj i Baltičkim državama nakon 2014. ne predstavljaju nikakvu vojnu prijetnju po rusku bezbjednost.
Izuzimajući ove tačke, postoje određeni aspekti o kojima bi svakako trebalo razgovarati sa Rusijom. Ovo uključuje kompletnu oblast poboljšane vojne transparentnosti i ograničenja rizika između NATO-a i ruskih kontingenata, kao i predlog Moskve da se ožive mehanizmi konsultacija i „Hotlines“ između dvije strane.
NATO bi mogao da pregovara i o predlogu da se zabrani stacioniranje nuklearnih projektila srednjeg dometa u oblastima sa kojih bi one mogle da dosegnu do teritorije druge strane. Kao što je poznato, INF-Ugovor iz 1987. zabranio je sve američke i ruske rakete srednjeg dometa. Međutim, ruskim raspoređivanjem krstarećih raketa srednjeg dometa 9M729 u oblasti Kaliningrada pogažen je ovaj sporazum, što je na kraju dovelo do njegovog raspada.
Sve u svemu, predlog Rusije zvuči u velikoj mjeri kao moratorijum koji je Putin predložio 2019. na stacioniranje raketa srednjeg dometa u Evropi. Alijansa bi mogla da opet baci pogled na ovaj papir, pod uslovom da Rusija potvrdi da će se on primijeniti i na 9M729, što mora biti obezbijeđeno odgovarajućim mjerama verifikacije.
I na kraju Ukrajina: naravno da bi bilo poželjno da se Kijev i Moskva vrate za pregovarački sto. Ali oslanjanje isključivo na oživljavanje normandijskog formata neće biti dovoljno za rješavanje sukoba. U najboljem slučaju, time bi se konflikt mogao ublažiti na ograničen vremenski period. Međutim, za Kremlj bi čak i zamrzavanje sukoba bila politička pobjeda na bodove. Zapadni saveznici bi stoga trebalo da jasno stave Moskvi do znanja da Ukrajina nije „No Man’s Land“, na čiju je buduću sudbinu Evropa ravnodušna. Istovremeno, oni treba da podrže ukrajinske odbrambene sposobnosti i energetsku bezbjednost.
Naravno, budućnost evropskog bezbjednosnog poretka leži prije svega u rukama transatlantske zajednice vrijednosti, ali NATO treba da obezbijedi i diplomatski savez sa svim drugim demokratijama svijeta za koje vojna ucjena nije odgovarajući oblik razumne međudržavne saradnje.
Jer - Moskva će možda poželjeti da testira ovu svoju taktiku i negdje drugde.
Autorka je savjetnica u “European Leadership Network” u Londonu; bila je šefica tima za strateška predviđanja kod generalnog sekretara NATO-a
(Die Welt)
Prevod: Mirko Vuletić
Bonus video:
