ZAPISI SA UŠĆA

Krvava nedjelja pedeseti put

U Sjevernoj Irskoj su te „Krvave nedjelje” prije 50 godina na nenaoružane irske mladiće pucali britanski vojnici. Značaj ovog događaja do danas se najbolje ogleda u pjesmama koje su potpisali Džon Lenon ili Bono

28112 pregleda 51 reakcija 7 komentar(a)
Foto: Printscreen YouTube
Foto: Printscreen YouTube

U nekom od sarajevskih kafića prvi put sam čuo taj očajan i gnevan glas: „Koliko dugo, koliko dugo moramo pjevati ovu pjesmu”. Pjevača su svi zvali Bono, bend mladih Iraca se nazvao po špijunskom avionu U2, a stvar je bila „Sunday Bloody Sunday“ - Nedjelja, krvava nedjelja.

U Sarajevu su ljudi bili zabavljeni predstojećom zimskom olimpijadom. Meni je Bono tada došapnuo nešto što nije mogao Džejms Džojs u svojim Dablincima - na sjeveru irskog ostrva, usred anglo-saksonskog svijeta postoji krvavi, prljavi rat u kojem ginu nevini ljudi. Počeo sam da pažljivije pratim vijesti iz tog dijela svijeta. Naučio sam nešto o konfliktu irskih republikanaca i britanskih rojalista. O ideološkom sudaru koji se podgrijevao katoličko-protestanskim istorijskim rivalstvom.

Pjesma se odnosila na masakr koji su u nedjelju 30. januara 1972. počinili britanski vojnici u Sjevernoj Irskoj. U gradu Deri otvorili su vatru na nenaoružane demonstrante. Ubijeno je 13 njih.

„Ne mogu da vjerujem današnjim vijestima” - tako počinje stvar koja će proslaviti U2. Bono tog 30. Januara 1972. još nije bio napunio ni 12 godina - očito su se te smrti urezale u dušu dablinskog tinejdžera. „Razbijene flaše pod dječijim stopalima/ Po slijepoj ulici rasuti leševi”, pjevao je Bono osamdesetih.

Grad koji sam tako mnogo volio

Deri Mural
foto: Commons.wikimedia.org

Za razliku od Bona, koji je rastao u „mješovitoj” protestantsko-katoličkoj porodici u Dablinu, i događaje iz 1972. doživio na pragu puberteta, pa je to u njemu deset godina tražilo put do pesme, jedan tridesetogodišnji muzičar, rođen u Deriju, otpjevao je već 1973. svoju pjesmu „Grad koji sam tako mnogo volio”. U njoj se radilo o pretvaranju rodnog grada u ratnu zonu. Fil Kolter, čovjek koji je otpjevao tu pjesmu, nije bio nepoznat. On je, recimo, bio koautor stvari koju je 1967. na Pjesmi Evrovizije u Beču otpjevala Sendi Šou i - pobijedila.

U pjesmi posvećenoj Deriju opisano je srećno djetinjstvo i ponos običnih ljudi, radnika. O tome najbolje svjedoče stihovi:

„U vazduhu Derija ležala je muzika/ Kao jezik koji smo svi mogli razumjeti”.

A onda sva ona mjesta iz djetinjstva unakažena nasiljem:

„I prokleta bodljikava žica je sve viša i viša/ sa tenkovima i topovima, o moj Bože, šta su uradili u gradu, koji toliko mnogo volim“.

Način na koji je Fil Kolter opjevao svoj grad bio je takav, da su pjesmu pjevali ljudi obje sukobljene strane.

Ovaj muzičar iz Sjeverne Irske nije jedini koji je opjevao „Krvavu nedjelju“.

“Vratite Irsku Ircima”

Pol Makartni se upravo oporavio od razlaza Bitlsa i osnovao bend Vings (Wings) kada se u Deriju desila „Krvava nedjelja“. On je po majčinoj liniji bio porodično povezan sa Ircima. Polu Makartniju, za razliku od Džona Lenona, nisu bile svojstvene protestne pjesme. Ali, kako je docnije izjavio, osjetio je da mora reagovati na svoj način. Rezultat je bila pjesma "Give Ireland Back to the Irish" - Vratite Irsku Ircima - koja je nastala samo dva dana nakon pucnjeva u nenaoružane demonstrante, a pojavila se izuzetno brzo, već u februaru. U Velikoj Britaniji singl je dospio do 16. mjesta na top-listi, a u Americi je bio na 21. poziciji. U Republici Irskoj je, po logici stvari, pjesma izbila na prvo mjesto. Britanski mediji su optužili Makartnija da podržava Irsku republikansku armiju (IRA) i njeno nasilje. Naposljetku, BBC je zabranio emitovanje pjesme. Makartnijev brat je pretučen u jednom londonskom pabu gdje su se skupljali irski protestanti.

„Vratite Irsku Ircima, ne tjerajte ih da je sami uzmu”. Jednostavna poruka, uz nešto patetike i apel Britancima da se stave u položaj Iraca.

„Sreća Iraca“

Džon Lenon se politički probudio mnogo prije nego što su britanski elitni vojnici padobranske jedinice u Deriju pucali u masu. On je u Njujorku učestvovao u mirovnim i protestnim marševima organizacija koje su branile ljudska prava irskih republikanaca. Vlada Sjeverne Irske uz podršku Londona sprovodila je politiku interniranja bez suđenja - puneći zatvore i logore stotinama protivnika britanske vlasti. Džon Lenon i Joko Ono su za jedan skup napravili protestnu pjesmu "The Luck of the Irish" - Sreća Iraca. Stvar je napisana krajem 1971. i kao da je naslutila krvava zbivanja u Deriju.

U pjesmi Džon Lenon Irsku naziva „zemljom punom ljepota i čuda“ koju su „silovali britanski razbojnici“. Na jednom mjestu Lenon postavlja pitanje: „Zašto su Englezi uopšte tu?“, a nekoliko stihova dalje izgovara i ono, što mu mnogi Englezi nisu oprostili: “kada su ti bastardi počinili genocid“.

Tako se od Lenona već i očekivalo da reaguje na „Krvavu nedjelju“. On je to i učinio u junu 1972. napisavši i otpjevavši pjesmu „Sunday Bloody Sunday“. Za mene je to najbolja pjesma koju je izrodio bijes zbog britanskih ubistava u Sjevernoj Irskoj:

Bila je nedjelja, krvava nedjelja/ kada su tamo poubijali ljude/ krici trinaest mučenika/ ispunili su slobodan vazduh Derija.

Sve prihode od dvije pjesme - Sreća Iraca i Nedjelja, krvava nedjelja - Džon Lenon i Joko Ono su poklonili irskim pokretima za zaštitu građanskih prava u Irskoj i Njujorku. Ne treba posebno naglašavati da je Lenon na sebe navukao bijes britanskih rojalista.

Bogsajd - mjesto traume

Sam grad Deri - na irskom to znači hrastov šumarak - sa skoro 90.000 stanovnika, protestantski unionisti, lojalni Londonu zovu Londonderi. Kada su novinari na televiziji morali da se opredijele i kažu ime grada, to bi im donosilo nevolje: ko kaže Deri, on je na strani irskih republiknaca. A ko kaže Londonderi, on je za unionističke lojaliste i vlast Londona. Jedan novinar se dosjetio i u televizijskom izvještaju rekao Deri-crtica-Londonderi. Uskoro je nastao podrugljiv naziv „Grad-crtica“ (Stroke City).

Malo koja gradska četvrt u svijetu može da tvrdi da je možda poznatija i od grada u kojem se nalazi. Bogsajd u kojem žive uglavnom katolici jeste takav kraj. Tamo su se toiliko puta sukobljavali irski nacionalisti i britanski vojnici, da je mjesto u svijesti irske zajednice poprimilo mitski karakter. Mural koji sve govori, nastao je januara 1969. Na ulazu u četvrt na bočnoj strani jedne kuće, neko je ispisao nadaleko vidljivim slovima: „You are now entering Free Derry“ - Vi sada ulazite u Slobodni Deri. Duž Rosvil strita su murali koji kao strip čuvaju uspomenu na traumatične tačke krvavog konflikta u Sjevernoj Irskoj.

Deri
foto: Commons.wikimedia.org

Krvava nedjelja, pedeseti put

Hirom kalendara u proteklih 50 godina samo je pet puta 30. januar opet bio nedjelja. Ali, evo, i šesti put na pedesetu godišnjicu od tog događaja. On se neizbrisivo urezao u irsku kolektivnu svijest, ali je ostavio i dubok trag u protestnoj muzičkoj kulturi sedamdesetih i osamdesetih.

Sporazumom iz Belfasta iz 1998. stavljena je tačka na uzajamno ubijanje, sve strane su pristale da razoružaju svoje paravojske, Sjeverna Irska je dobila široku autonomiju i pravo na specijalne veze sa Dablinom, ko je htio, mogao je da pored britanskog uzme i irsko državljanstvo. Bregzit je udario na sam temelj ovog mirovnog sporazuma. Ako se između Irske koja je ostala u EU i Velike Britanije ponovo uspostavi „tvrda granica“ nekim Ircima s obje strane granice to se neće dopasti.

Na spomeniku u Deriju ispisana su imena žrtava. Šestoro njih je imalo samo 17 godina.

Kako god, protestantska većina i katolička manjina u Sjevernoj Irskoj moraju imati pameti da izbjegnu opasnost koja se ponovo nadvija nad njima: londonski san o starom sjaju Velike Britanije nakon Bregzita mogao bi se obiti o glavu ljudima koji se rađaju, žive i umiru u Belfastu ili Deriju.