Amir Reko je prije neki dan od strane uglednih intelektualaca iz Srbije i Bosne i Hercegovine nominovan za Nobelovu nagradu za mir. Za većinu nas u najmanju ruku začuđujuća vijest, jer se o ovom čovjeku malo zna. Šta je moglo da ga smjesti među kandidate za ovakvo priznanje?
Tokom rata devedesetih Amir Reko je kao pripadnik vojske Bosne i Hercegovine, rizikujući vlastiti život, odbio da izvrši naređenje, odnosno "očisti" jedno selo većinski naseljeno srpskim stanovništvom. Sigurno je i na njegovoj i na protivničkoj strani bilo sličnih primjera. Pa šta onda Amira Reka razlikuje od drugih? Nekoliko dana prije ovog događaja Amiru Reku je spaljeno u kući sedmoro članova familije, među kojima i njegova majka, od strane protivničke vojske. Njihove kosti su nađene blizu izlaznih vrata. Ovakva tragedija bi mnogima bila povod za zločin.
Baš ta majka i njeno vaspitanje su bili u mislima i srcu Amira Reka dok je spasavao od sigurne smrti 45 srpskih civila. Istovremeno je spasavao i sebe da ne počini najlakše i najteđe čovjekovo (ne)djelo - osvetu. Uspio je u onom što je običnom čovjeku nemoguće, da se izdigne iznad lične tragedije i da osvetom ne pokuša da umanji neizdrživi bol.
Vjerujem da prosječan građanin Crne Gore, koji liježe i budi se uz portale, o sudbini ovog čovjeka nije ni čuo. Ne čudi ako znamo, da su junaci našeg doba, predsjednici, poslanici, odbornici, portparoli političkih partija, članovi raznih savjeta i tijela, naša tiha patnja, svijetli primjeri “čojstva i junaštva” i jedini uzroci podjela, mržnje, zla u nama i oko nas. Zahvaljujući njima, ne osjećamo se neprijatno što mrzimo političkog neistomišljenika u široj porodici, na poslu, u komšiluku, jer danas svi obavljamo “svetu dužnost” - borbu za više ciljeve. Ovo vrijeme svakom u Crnoj Gori daje pravo da bude patriota i da u ime toga raspiruje netrpeljivost i podstiče još veće podjele.
Kada sam, prije nekoliko godina, prvi put čula ovog čovjeka u jednoj televizijskoj emisiji, pomislila sam koliko su junaci “našeg” doba kukavice, bogataši siromasi, siti gladni, pismeni nepismeni, koliko smo naizled gromade, a unutra, a unutra obične ruševine, bezgranično željne društvene moći i osvete.
Posmatram ljude oko sebe, čitam njihove postove po društvenim mrežama, slušam izjave preko medija i polako shvatam da sve manje ima onih sa kojima se razumijem. Osjećam da mi je tijesno, jer je drugima oko mene vrlo komotno u ulogama koje igraju, riječima kojima truju jezik, vjeri koja plaši i, u konačnom, mržnji koju rasplamsavaju. Kako to samo ponosno i olako rade, bez osjećaja za moguće posljedice i bez potrebe da sebe izdignu iznad opšteg društvenog ludila.
Brinem što će naša djeca, ukoliko usvoje model ponašanja nas odraslih, smatrati da su mržnja i osveta društveno prihvatljive ako kao motiv imaju ili lično zadovoljstvo ili nacionalni interes. Brinem i zbog društvene nebrige na javno izgovorenu riječ, na tišinu mase kada se javno izgovori ono što je nemoralno i tajno u sebi pomisliti. Nažalost, polički nemoral pojedinaca ozbiljno prijeti da ugrozi moral cijelog ovog naroda. Očigledno je da se jedino protiv toga niko ne buni.
Amir Reko u svojim rukama već ima nagradu, možda i vredniju od Nobelove - pravi orden čojstva i junaštva i mirnu savjest.
A mi?
Autorka je pravnica
Bonus video:
