Važno je da je on ponosan na sve i da je - najmlađi. Bilo je naporno odslušati Bečićev odjavni govor u skupštini. Izgledalo je da mu se srce cijepa, ali da je čvrsto odlučio da se drži junački. Lakoćom kao u kakvoj dječjoj pjesmici, Bečić prelazi od velikih riječi na najsitnije podvale. Bez traga nelagode.
Kao zajapureni omladinac, vesela lica i čista osmijeha, doskorašnji prvi čovjek parlamenta održao je slovo sebi u počast. Ovdje je sve to normalno. Sjećam se pisca koji je u tekstu na dvije novinske strane sedamnaest puta ustvrdio da je on koji to piše - častan čovjek. Pa kako da mu ne vjeruješ? Prevaranti koji se predstavljaju kao bič prevaranata? To je prevarant na kvadrat.
Kad sam čuo to “najmlađi”, nešto mi je zaparalo uši, javilo se jedno staro sjećanje. Najmlađi su nas i doveli dovde, moglo bi se reći. Jer, to što je neko u nečemu najmlađi može biti samo bizaran podatak, a nije nikakva apriorna vrijednost.
Podsjetimo, Milovi apologeti svojevremeno su izuzetno insistirali na tome i bili ponosni što je Đukanović tada, na samom početku karijere, bio najmlađi premijer u Evropi. I još je tu… Te najmlađe ponekad, kao što smo vidjeli, moramo trpjeti do duboke starosti. Njihove a i naše.
U doba DPS-a bilo je naporno gledati “prvoborčnje” na crnogorskoj strani, ljudi su na sve bili spremni samo da legitimišu kakvu biografsku prevaru, kakvo naknadno učitavanje. Pa sjećate se da su nam i za Mila objasnili, da je on bio Crnogorac od početka, “ali tada se nije moglo”. I svi mirni, svi zadovoljni. E, ti što čekaju kad se može, oni su temeljni problem Crne Gore i razlog što još nemamo društvo. Oni su za sve dobro - i Evropu i slobodu i standard - ali, kad se bude moglo. Čitaj - nikad.
Sada je jednako naporno i “prvoborčenje” na antidepeesovskoj osnovi. Pa svašta možete čuti.
Jedna poslanica tvrdi da se trideset godina bori protiv DPS-a. Svaka čast, ali, prokleto pamćenje odmah počinje da rovari po svijesti: nije li ta poslanica stupila na scenu podjelom DPS-a 1997. Zašto onda kaže - trideset godina. Prije svega - ni dvadeset pet godina nije malo, ali zašto pasti na ispitu istinitosti zbog psihološkog učinka tih dodatih pet godina. Nije važno što nije tačno, ali bolje zvuči okruglo “trideset”? Ili današnji crnogorski političari vjeruju da su građani postali budale bez grama pamćenja? Najprije će biti to…
Ok, postoji mentalitetska strast prema pretjerivanju, vjeruje se da su Balkanci apsolutni kraljevi hiperbole. Opisuje Pekić u Pismima iz tuđine kako mu je u londonsku redakciju za koju je radio svratio zemljak, “naš čovjek”. Pogledao je kroz prozor i zadivljen prizorom trga nad kojim lete golubovi, ushićeno rekao - Pogledaj, hiljadu golubova… Prijatelj Englez koji se tu zatekao ustao je da vidi prizor i postojao pored prozora. Kada je Jugosloven otišao pitao je Pekića - Zašto je rekao hiljadu kada ih je bilo dvadeset i tri? Naravno, malo je vjerovatno da je bilo načina da mu veliki pisac, ma koliko bio majstor sa riječima, objasni ovdašnju strast prema pretjerivanju.
Ipak, nepreciznosti iz usta političara nisu naivna stvar. Makar u javnim izjavama. Jer, moramo da vjerujemo u jednu od dvije mogućnosti. Prvo, da političar ne zna što priča. Nije ni čudo, dug boravak u lavirintima crnogorske politike može čovjeka pretvoriti u olupinu, razoriti ga, po više osnova. Ili, druga mogućnost: svjesno obmanjuje. Dakle - smatra da je u redu obmanjivati. Što god da je, nije dobro.
I jedna preporuka: Bečićev odjavni govor odslušajte uz zvuke bilo koje pjesme za najmlađe hora Kolibri. Čak i ne morate zamišljati njegove stranačke kolege kao veselu dječicu u horu, ali, i to bi bilo zabavno. Uz te zvuke “najponosniji i najmlađi” djeluje neodoljivo, kao Dragan Laković u najboljim danima.
Bonus video:
