Farsični imperator, ali to što nekome (meni, recimo) on izgleda farsično, zlo koje stvara ne čini manje stvarnim. Taj pakao je sve samo ne farsičan.
Kažu da su svi generalni sekretari KP SSSR sahranjeni po protokolima napravljenim za sahrane careva. Uglavnom su i živjeli tako, po - carskim protokolima. U ego imaginaciji Vladimira Putina ti planovi se pretapaju, sve postaje bućkuriš imperijalne nostalgije, bez značenja, kako je i inače uvijek sa sličnim bućkurišima.
Ogavna je tupost moći. Rituali moći ne mogu prikriti onu zastrašujuću banalnost koja stoji iza svega i pakao na zemlji čini mogućim. Sjetite se Putinovih pokušaja da bude duhovit, koji samo pokazuju pravo lice - samozadovoljnu tupost moći. Takvim likovima je najzabavnija - tuđa slabost. To je jedini humor koji razumiju, jedino što im zaista izazove osmijeh. Izgleda da mu ukrajinska avantura donosi sve manje osmijeha.
Otpor ovome monstruoznom ratu u Rusiji nije mali, i to budi nadu. Antiratno pismo ruskih naučnika ili tekst sjajnog pisca Mihaila Šiškina pokazuju da je ovo Putinovo ludilo ipak bez konsenzusa u Rusiji. Po medijskim izvještajima izgleda da je otpor ratu mnogo izraženiji nego što je bio slučaj devedesetih kod nas. Iz dana u dan taj otpor biće masovniji, uprkos hapšenjima.
Malo je vjerovatno da Putin svega toga nije svjestan. Ili je zaista u onoj fazi kada se diktator pogubi u svom lavirintu. I prestane da razlikuje fikciju i stvarnost, ljude i duhove, ideje i utvare…
Čak izgleda da je podrška ovom ratu veća među crnogorskim Srbima nego među Rusima. Ogavni izrazi podrške ruskoj agresiji u Crnoj Gori predstavljaju pravu sliku potonuća političkog rusofilstva danas i ovdje. Ko im je neprijatelj? I zašto? Bliska, slovenska i pravoslavna zemlja? Poteža je ova ruska škola...
A Kijev čeka kolone, drhte ukrajinski gradovi. Jedan od gradova u kojima nisam bio a koji volim zbog njegovog pisca je Odesa. (Kao i Dablin ili Buenos Aires.) Uzmite, čitajte iznova Priče iz Odese Isaka Emanuiloviča Babelja, kod nas objavljene i pod imenom “Odesa”. Zaboravljeni majstor, uz Bulgakova i Platonova, jedan od najvećih pisaca ruskog jezika u prvoj polovini XX vijeka. Dok čitam Babelja uvjeren sam da je svaka bomba koja padne na Odesu ne samo zločin protiv čovječnosti, već i zločin protiv književnosti.
Ljubitelji analogija vole da čeprkaju po bogatoj biblioteci ruske istorije, tražeči pravu “partu” za aktuelnoh imperatora. Kako i sam nisam imun na tu (zaludnu) zabavu, u nekom ranijem tekstu pomenuo sam da je Putin najsličnji Nikolaju I Romanovu.
Između 1825. i 1856. Rusijom je vladao car Nikolaj I, naslijedio je uspješnog cara, pobjednika nad Napoleonom, Aleksandra I. Nikolaj je Rusiji priskrbio nadimak “Žandar Evrope”. Recimo, kada je buknula revolucija u Mađarskoj, 1848. poslao je četvrt miliona vojnika da pomognu mladom caru Francu Jozefu i smire pobunjenu Hungariju. To, ipak, nije smetalo austrijskom caru da se, samo osam godina kasnije pridruži koaliciji koja je Nikolaja I porazila u Krimskom ratu. Poraz je bio nezamisliv toliko da je car ubrzo umro u depresiji i nevjerici.
Da li će Krim, prije ili kasnije, biti mjesto još jednog, simboličkog ili stvarnog, otrežnjenja Rusije, još jednog kraja imperijalnog sna? Bilo bi dobro da se to desi. Ipak je buđenje najefikasniji način da noćna mora prestane. Čak i u slučaju farsičnih pseudoimperatora.
Kad govorim o buđenju nema sumnje da bi prijalo današnjoj, obrukanoj Rusiji, ali još hitnije buđenje potrebno je u tzv. slobodnom svijetu. Prije nego i ta bruka pukne.
Jer, današnja Evropa, kako izgleda, ima novog Hitlera, ali teško je reći - a to je pitanje svih pitanja - da li ima i novog Čerčila.
Bonus video:
