Dva naša košarkaša krenula su iz Ukrajine ka Crnoj Gori. Krenuli kući. Strašno je i potresno njihovo svjedočenje, jer je iz prve ruke. Granate, potraga za alternativnim putevima, vojska na granici, vraćanje nazad, snalaženje, pješačenje i glad. Sreća pa su naišli na dobrog čovjeka koji im je pomogao. “Najzad čovek”, piše Valjarević u jednoj od svojih pjesama.
Užasno je to što im se desilo ali je dobro što su podijelili sa svima svoja traumatična iskustva sa tog puta. Ako se već medijima ne može u potpunosti vjerovati, ovim momcima može od riječi do riječi. Dva Miloša ništa loše nisu uradili, a skoro su prošli kao bosi po trnju. Ipak su otvorili oči svima koji se ponašaju kao da “to nije u mom dvorištu” (fraza it’s not in my backyard). Nama su prodavnice pune robe, rade kafići i ima goriva na pumpi. Juhu! Ne tiče nas se dok nam ne gori pod nogama. Tako je bilo i 1989. godine, kad je pao Berlinski zid, nismo ukapirali, zato i kažu da kad je zid pao, srušio se na nas, na Balkan. Mislili smo mimoići će nas veliki talasi. Prc.
Ali ovaj rat, tiče sve svih, ne samo zbog toga što Ukrajina izvozi mnogo pšenice, što neće biti gasa iz Rusije pa će sve da poskupi. Prvo pitanje je kad će da se rat završi, jer izgore sva država. Nepovratno. Mi ćemo preživjeti, sad je samo pitanje da umjesto pšenice i gasa ne stigne rat.
Ovoga puta Rusija je ta koja gazi i granatira, osvaja silom. Kako je krenulo, završiće u potpunoj izolaciji. Sličnoj samoizolaciji, po kojoj je u prošlom vijeku bila već čuvena. Kako je bilo živjeti u takvom izolovanom svijetu i pod strogim pravilima znamo iz svjedočanstava Brodskog, Dovlatova i Solženjicina, ali oni su ipak uspjeli da preskoče tu granicu i puste glas, da kriknu, svako na svoj način i drugačijim stilom.
Ostao je Venedikt Jerofejev, pisao je djelo “Moskva - Petuški” tu odu alkoholu. Jer, alkohol je omogućavao da se pregura i zaboravi dan, da se nekako živi dalje. Napisao je knjigu 1970. godine, a u Rusiji se čitala tek 1988. Toliko je potrebno bilo godina da se otrijezni država. Osamnaest godina!
Venedikt je udario pečat emocionalnoj boemiji, toj “unutrašnjoj emigraciji”. Utkao je majstorski u djelo političku satiru, i postao jedan od najpoznatijih samizdat pisaca, jer naravno da mu u to doba i u takvoj Rusiji niko ne bi štampao “sumnjivu” knjigu. Svi su bili sumnjivi, a on među najsumnjivijima. I to je knjiga o putu, o nesnalaženju i haosu. Evo dokaza:
”O, najbespomoćnije i najsramnije vrijeme u životu mog naroda - vrijeme od svitanja do otvaranja prodavnica... Svi mi kao da smo pijani, samo svako na svoj način, jedan je popio više, drugi manje. I kako na koga djeluje: jedan se smije u oči ovome svijetu, a drugi plače na njegovim grudima.”
Zvuči kao da je bilo juče.
Bonus video:
