Kada su tenkovi tadašnje JNA, zasuti cvijećem po beogradskim bulevarima, krenuli na Hrvatsku i Vukovar, malo je ko mogao predvidjeti da zemlja samoupravljača i proletera, bratstva i jedinstva, klizi u krvavi rat koji će obilježiti živote nekoliko narednih generacija. Danas vidimo da mi i dalje živimo devedesete. Iako je prošlo 35 godina od kada su zvanični Beograd, politička, intelektualna i crkvena elita, započeli pripreme za najveći obračun na evropskom kontinentu nakon velike druge vojne.
Sve je isto samo njega nema. Nacionalizam, govor mržnje, huškačka propaganda, korupcija, vladavina nepravde, organizovani kriminal, turbo folk, bratstvo popova, političara i mafijaša, jedinstvo lokalnih stabilokrata, konfuzija tzv. međunarodne zajednice - sve te tekovine vremena zlog i danas, više decenija nakon što je Milošević krenuo da oslobađa Sloveniju, potom Hrvatsku, onda Bosnu, na kraju i Kosovo, od neonacista i narkomana, sve te vrijednosti, dakle, živimo i sada.
Na njima su stasale nove, mlade generacije za koje ne možemo reći, poput druga Tita - srećan je narod koji ima takvu odmladinu. Jer ti novi naraštaji u većinskom procentu ne bi oženili muslimanku ili katolkinju, ne bi imali za komšiju Roma ili Albanca, najuzorniji od njih tuku LGBT osobe na ulici kako bi ih izliječili, dok ima i takvih koji umjesto murala Andriću, Tolstoju ili Čajkovskom, crtaju one Mladiću i Putinu. Današnja omladina, podignuta na tekovinama devedesetih, toliko je oboljela da na vaterpolo bazenima juri “Šiptare” i “ustaše”, a na fudbalskim stadionima razvlači Ukrajinu predstavljenu, Putinu valjda u čast, kao veliko groblje.
Naša generacija, koja je tokom zločinačkih 90-ih bila u najboljim godinama, na pragu pravog života, na početku svojih karijera i brakova, mi koji nijesmo mogli ni u košmarnim snovima zamisliti da će naš Vukovar biti sravnjem sa zemljom, šeher Sarajevo zasuto granatama dok posljednji prozor ne pukne i padne, mi koji nijesmo mogli sanjati da će neki naši sugrađani, čak većina njih biti spremna da juriša na nedužni Dubrovnik i Konavle, da tamo pljačka, pali i ubija, mi neznaveni i zatečeni iz vremena zlog ne možemo, zato, danas vjerovati sopstvenim očima - da se istorija, strašna istorija agresije, zločina i razaranja ponavlja. U tom istom, jednom i kratkom ljudskom životu.
Ne, ovo nije moguće, Ukrajina ne gori, to samo sanjam. Ne mogu da vjerujem da je par decenija nakon zločinca Miloševića, tovariš Putin krenuo njegovim stopama, po istom šablonu, sa istim ciničnim izgovorima, još brutalnije nego Vožd, jer njegova je armada mnogo ubitačnija od one Kadijevićeve JNA, i sa istim ciljem - imperijalnim. Pijanstvo izolovanog Putina izazvano devetnaestovjekovnim snovima o velikom carstvu i “ruskom svetu” vodi Rusiju u avanturu sa nesagledivim posljedicama i patnjama. Nalik onome što je u pismu Hani Arent bolno opisao njemački filozof Karl Jaspers: “Dok stojim na zgarištu sravnjene i spaljene domovine, svjestan tragičnih posljedica koje malo ko može da zamisli i koje će se plaćati generacijama, ja prvi put, od 1939. nekako osjećam olakšanje”…
To se zove prihvatanje i priznanje zločina. I svijest o kazni koja neminovno dolazi nakon njega.
Putin je sa malim i, za potencijal njegove armade, neznatnim i simboličnim intervencijama po Gruziji, Moldaviji, Ukrajini, dobio samopouzdanje koje ga je uvelo u invaziju na jednu od najvećih i najmnogoljudnijih zemalja Evrope, nakon koje ništa više neće biti isto. Ni sa Rusijom, ni sa Evropom, ni sa svijetom. Okorelom diktatoru su, kao i Miloševiću onomad, pomogli umišljeni filozofi i veći dio servilne intelektualne elite, Ruska crkva, zarobljene institucije, ogavna propaganda, oligarsi i mafija. Već viđeno, dakle. Ideolog Dugin, Putinov Ćosić, pametniji i zato otrovniji od Dobrice, razradio je Vođi viziju velike i samosvojne Rusije, čudne tvorevine između mrskog Zapada i nepouzdanog Istoka, dok su sve to kroz liturgije i propovijedi običnom puku prenosili Putinova Crkva i patrijarh Kiril, najbogatiji među vladikama pravoslavnog svijeta. Pored njih, svih ovih godina, ekonomski oslonac imperijalne vizije obezbjeđivali su tajkuni i oligarsi koje je tovariš Vladimir znao da nazove i bubašvabama.
Svojevrstan doprinos rađanju zla u liku ruskog diktatora i sada agresora Putina dala je i međunarodna zajednica. Merkel je njegov višedecenijski pokrovitelj, iako bi se možda sada rado odrekla tog dijela svoje zaostavštine. Vladimir je dao Angeli tržište velike zemlje, a Merkel Putinu iluziju o novom ruskom carstvu i nekažnjenom zločinu. Ni onom u Gruziji, ni onom u Moldaviji, ni onom na Krimu. Ni onom prije Ukrajine, najvećem - zločinu diktatora nad sopstvenim narodom, iza čega je ostao ubijeni Nemcov, prognani Šiškin, Kasparov, otrovani pa uhapšeni Navaljni. “Želim da se vratim u Rusiju. Ali u kakvu? U putinskoj Rusiji je nemoguće disati - prejak je vonj policijske čizme”, piše ovih dana Šiškin u Vijestima. Merkel je prelazila preko svih nepočinstava tovariša Vladimira i bila njegov najbolji advokat kod Buša, Obame, Blera, Širaka, Makrona... Čak i kada se nakon ruske okupacije Krima 2014. Angela žalila Obami kako je Putin izgubio dodir sa realnošću, i kako “živi u drugom svijetu“, ona je samo relativizovala njegovo ponašanje i umanjivala posljedice počinjene invazije.
“Danas svi živimo u tom svijetu gdje slabi trpe, a jaki rade šta hoće”, zaključuje poznati bugarski autor Ivan Krastev. Otuda i moje pitanje za Merkel - šta je doskorašnja kancelarka najmoćnije evropske zemlje uradila da spasi svijet takve nepravde?! Ništa. Ili svakako nedovoljno!
Zato smo tu gdje jesmo. I gdje niko ne može da predvidi brojne posljedice Putinove agresije i nasilja nad Ukrajinom! Kao što ni Jaspers 1945. nije mogao da vidi šta tek čeka njegovu Njemačku.
Ono što možda jeste izvjesno - Rusija i ruski narod će na kraju plaćati najveću cijenu. Putin će Rusiji donijeti isto ili slično onome što je Milošević donio Srbiji. Sramotu, izolaciju, možda i disoluciju zemlje u današnjim granicama, siromaštvo, patnju i bolno buđenje koje će trajati decenijama i koje će plaćati generacije. “Rusija se sada ne vezuje za rusku književnost i muziku, već za djecu pod bombama”, oporo zaključuje Šiškin.
Britanski vicepremijer Dominik Rab kaže da će rat u Ukrajini trajati mjesecima, a možda i godinama. I da Zapad mora da se spremi za “strateško strpljenje” i borbu koja će dovesti do Putinovog sloma.
Prije ili kasnije život svakog bezvrijednog diktatora se, na jedan ili drugi način, okonča. Tako je bilo sa Miloševićem, slično će proći i Putin. Ali cijenu njihove politike i suludog vođstva, plaćaće narod. Kroz generacije. Toliko dugo ili još duže nego mi. Pa će neki ruski pisac ili hroničar 2052, recimo, tri decenije nakon Putinovog sramnog rata, govoriti kako Rusi još žive 2022! Kao što mi baš ove 2022. živimo 1990. I ništa nam ne fali. Čak je i On tu.
Bonus video:
